Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2540/06 (Hermina Stojanović - Burda)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2540/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-2540/06, rješavajući apelaciju Hermine Stojanović - Burda, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hermine Stojanović -
Burda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-610/04 od 21. juna 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hermine Stojanović -
Burda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-610/04 od 21. juna 2006. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencijuza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hermina Stojanović - Burda (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banjaluke, podnijela je, 29. avgusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-610/04 od 21. juna 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 16. jula 2007. godine.
2. Apelantica je, 13. avgusta 1999. godine, Komisiji za vraćanje oduzetih nepokretnosti Opštine Srbac (u daljnjem tekstu: Komisija) podnijela zahtjev kojim je tražila vraćanje oduzetih nepokretnosti, koje su oduzete od njenog oca odlukom Okružne agrarne Komisije iz Banjaluke Arik, broj 259-2-1946 od 16. juna 1946. godine, te dopunskom odlukom, broj 50/48 od 12. maja 1949. godine.
3. Zbog nedonošenja rješenja od strane Komisije o navedenom zahtjevu, apelantica je, 3. aprila 2003. godine, podnijela žalbu, te je Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) obavezala Područnu jedinicu Republičke uprave Srbac da u roku od 30 dana riješi navedenu žalbu.
4. Područna jedinica Republičke uprave Srbac je Zaključkom, broj 40-476-129/99 od 26. maja 2004. godine, odbacila kao nedopuštenu apelantičinu žalbu zbog nedonošenja rješenja od strane Komisije.
5. U obrazloženju zaključka je navedeno da su Odlukama Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 30. avgusta 2000. godine („Službeni glasnik RS“, broj 31/00) proglašeni nevažećim Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta i Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti („Službeni glasnik RS“, broj 21/96) na osnovu kojih je vođen postupak vraćanja oduzetog zemljišta i oduzetih nepokretnosti. Također je proglašen nevažećim i Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, broj 13/99). Istaknuto je da je nakon stavljanja navedenih zakona van snage odnosno proglašenja nevažećim tadašnja Komisija razriješena svoje dužnosti. Konstatovano je da do razriješenja Komisije apelantičin zahtjev u pogledu vraćanja oduzetih nepokretnosti nije razmatran, te je isti ostao neriješen.
6. Protiv navedenog Zaključka apelantica je podnijela žalbu koju je Republička uprava odbila Rješenjem, broj 04-476-11/04 od 23. juna 2004. godine.
7. U obrazloženju rješenja se navodi da je nakon donošenja Odluka Visokog predstavnika kojim je stavio van snage Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta, Zakon o vraćanju oduzetih nepoktretnosti i Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, a koji su bili osnov vođenja postupaka vraćanja oduzetog zemljišta i oduzetih nepokretnosti, prestala i potreba za postojanjem Komisije. Stoga kako se predmetni zahtjev isključivo odnosio na povrat imovine Republička uprava je našla da je prvostepeni organ pravilno postupio.
8. Protiv rješenja Republičke uprave apelantica je podnijela tužbu koju je Vrhovni sud Presudom, broj U-610/04 od 21. juna 2006. godine, odbio kao neosnovanu.
9. U obrazloženju Presude Vrhovni sud je naveo da su Odlukama Visokog predstavnika za BiH („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/00 od 30. avgusta 2000. godine), Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti, Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 13/00) proglašeni nevažećim uz odredbu da se postupak koji je u toku, a koji se odnosi na prava podnosilaca zahtjeva za povrat oduzete imovine na osnovu navedenih zakona, obustavlja donošenjem te odluke.
10. Vrhovni sud je našao da donošenjem navedenih Odluka Visoki predstavnik nije izašao izvan granica člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojim se propisuje pozitivna obaveza strana ugovornica da jamče svim licima pod njenom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene dijelom I Evropske konvencije (članovi 2. do 14.), jer je odluke donio našavši da predmetni zakoni sadrže procesne i materijalno pravne nedostatke, a čijom primjenom se ne bi mogla izvršiti ta pozitivna obaveza organa vlasti.
11. Po mišljenju Vrhovnog suda donošenjem navedenih odluka ni ostale navedene povrede prava garantovanih Evropskom konvencijom nisu počinjene. Vrhovni sud je naveo da pravo na povrat imovine nije imovinsko pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi se radilo o imovinskom pravu nužno je da je pojedinac vršio faktičkiu vlast nad tim pravom. Istaknuto je da se podnošenjem zahtjeva za vraćanje oduzete imovine pokreće taj postupak, a da je vraćanje imovine podvrgnuto ocjeni ispunjenja određenih uslova od čijeg ispunjenja zavisi da li će podnosiocu zahtjeva imovina biti vraćena u posjed i vlasništvo ili će mu biti isplaćena pravična naknada u novcu ili drugom obliku.
12. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantičini prigovori u pogledu kršenja prava na suđenje u razumnom vremenskom roku prema članu 6. stav 1, Evropske konvencije obzirom da tu postoji mogućnost podnošenja žalbe zbog nedonošenja rješenja o zahtjevu, prema odredbama člana 218. stav 2. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima („Službeni list SFRJ“, broj 47/86). Također je utvrđeno je da nisu osnovani ni prigovori u pogledu povrede člana 13. i člana 17. Evropske konvencije.
13. Apelantica navodi da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava i sloboda propisanih Konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom iz člana
17. Evropske konvencije. Ističe da je do 1946. godine njen otac bio vlasnik oduzetih nekretnina, te da za oduzete nekretnine nije dobio nikakvu naknadu. Navodi da su zbog oduzimanja navedenih nekretnina njen otac i ona onemogućeni u uživanju predmetne imovine u periodu dužem od 60 godina. U prilog tome da je jedina zakonska nasljednica svoga oca dostavlja uz apelaciju rješenje o naslijeđivanju, broj O-56/85 od 31. januara 1985. godine, te navodi da njen otac u vrijeme smrti osim dinarskih štednih uloga nije imao druge imovine. Smatra da je zbog neažurnosti administrativnih organa u radu po njenom zahtjevu za povrat oduzete imovine ona uskraćena u ostvarivanju prava na povrat imovine jer su neki od podnesenih zahtjeva iz istog perioda uzeti u rad i riješeni. Po mišljenju apelantice Odluke Visokog predstavnika nemaju retroaktivno dejstvo, te da tim odlukama nije moglo biti određeno da se postupci koji su pokrenuti, a koji nisu dovršeni obustave već su morali da se dovrše jer su se i na njih primjenjivali Zakoni o vraćanju oduzete imovine. Smatra da zbog postupka koji nije okončan u zakonom protpisanom roku ona trpi posljedice donošenja Odluka Visokog predstavnika iz čega proizilazi da navedeni postupak nije vođen u skladu sa članom 6. Evropske konvencije zbog čega ona nije u mogućnosti da ostvari svoje pravo na povrat oduzete imovine.
14. Po mišljenju apelantice činjenica da je zbog nedonošenja rješenja imala pravo da podnese žalbu ne može osloboditi opštinski organ obaveze postupanja u zakonom određenom i razumnom roku. Stoga, apelantica smatra da mogućnost podnošenja žalbe zbog nedonošenja odluke o zahtjevu stranke ne oslobađa nadležni organ obaveze da adekvatno i u zakonom propisanom i razumnom roku rješava o zahtjevima stranke kako to pogrešno u svojoj odluci navodi Vrhovni sud Republike Srpske, a posebno iz razloga jer je ona, 3. aprila 2003. godine, zbog nepostupanja nadležnog organa u zakonom propisanom i razumnom roku podnijela žalbu. Ističe da je tek tada reagovao nadležni organ i dostavio joj zaključak od 26. maja 2004. godine kojim se pomenuta žalba odbacuje kao nedopuštena. Navodi da pred redovnim organima nije mogla osporavati Odluke Visokog predstavnika, te da je upravo donošenjem navedenih odluka prema njoj izvršeno niz povreda prava zagarantovanih Evropskom konvencijom čime je povrijeđeno i njeno pravo na vraćanje imovine i na djelotvoran pravni lijek. Smatra da ju je Visoki predstavnik svojim odlukama onemogućio da ostvari pravo na povrat imovine.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Apelantica se žali da joj je Odlukama Visokog predstavnika onemogućen povrat njene imovine u postupku koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda. Ustavni sud konstatuje da su Odlukama Visokog predstavnika («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 31/00) Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta, Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti i Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju proglašeni nevažećim zbog toga što su sadržavali proceduralne i materijalne nedostatke. Navedenim Odlukama je također određeno da one ne utiču ni na koji način na sudske i administrativne odluke, akte i naloge donesene u skladu sa Zakonom o vraćanju oduzetog zemljišta i Zakonom o vraćanju oduzetih nepokretnosti prije datuma donošenja Odluka Visokog predstavnika. Dalje je određeno da se postupak koji je u toku, a koji se odnosi na prava podnosilaca zahtjeva za povrat oduzete imovine na osnovu pomenutih zakona obustavlja danom donošenja navedenih Odluka Visokog predstavnika. S tim u vezi, nadležni upravni organ je u konkretnom slučaju odbacio apelantičinu žalbu zbog nedonošenja rješenja od strane Komisije, s obzirom da je nakon donošenja Odluka Visokog predstavnika navedena Komisije razriješena svoje dužnosti. Međutim, apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što nadležni upravni organ po njenom zahtjevu nije riješio prije donošenja navedenih Odluka Visokog predstavnika. Ovi apelantičini navodi su bili predmetom njene tužbe u upravnom sporu, te je Vrhovni sud odgovarajući na ove apelantičine navode osnovano naveo da je apelantica imala mogućnost podnošenja žalbe zbog nedonošenja rješenja po zahtjevu prema članu 218. stav 2. ranije važećeg Zakona o upravnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 47/86). U skladu sa praksom Ustavnog suda navedena žalba je efektivan pravni lijek koji Ustavni sud traži da apelanti iscrpe prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1070/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 10 Odluke). Stoga apelantica neosnovano ukazuje na žalbu koju je podnijela tek 2003. godine zbog nedonošenja rješenja od strane Komisije, kada su već bile na snazi Odluke Visokog predstavnika, te proizilazi da je i ona sama doprinjela da se predmetni postupak ne okonča za period od 13. avgusta 1999. godine, kada je podnijela zahtjev za povrat oduzetih nepokretnosti do 30. avgusta 2000. godine, kada su na snagu stupile Odluke Visokog predstavnika kojim su pomenuti zakoni proglašeni nevažećim.
18. Ustavni sud u predmetnom postupku, u situaciji kada je Odlukama Visokog predstavnika došlo do ukidanja pravnog osnova za vraćanje oduzetih nepokretnosti, ne može da pronađe proizvoljnost u postupanju redovnih upravnih organa i Vrhovnog suda. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama upravnih organa i presudom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelantice (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 1491/06 od 13. septembra 2007. godine, tačka 10).
19. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda apelantičinog ustavnog prava na pravično suđenje na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelantice, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
21. U odnosu na povredu prava na zabranu diskriminacije Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama i ako takav različit tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Ustavni sud konstatuje da apelantica osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavila niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelantica u predmetnom postupku bila diskriminisana u odnosu na druge osobe koje su se nalazile u istoj situaciji kao i apelantica. Navedeno Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim upravnim i sudskim postupkom. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U vezi žalbe apelantice o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava i sloboda propisanih Konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom iz člana
17. Evropske konvencije, Ustavni sud također zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelantica nije ponudila nikakve dokaze koji bi potvrdili navode apelacije. Stoga je Ustavni sud odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
23. U odnosu na navode apelantice o povredi prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i vlasništvo, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marcx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Ustavni sud, Odluka broj U-37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02). S obzirom da imovina koju je apelantica očekivala da će dobiti na ime povrata nepokretnosti, koje su još 1946. godine bile oduzete od njenog oca, ne predstavlja postojeću apelantičinu imovinu, Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je, stoga, apelacija u pogledu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović