Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1164/08 (R. M.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1164/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1164/08, rješavajući zahtjev Riste Mihajlovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 5 i člana 77 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Riste Mihajlovića za donošenje privremene mjere.
Nalaže se Osnovnom sudu u Trebinju da ne preduzima bilo kakve radnje koje bi bile usmjerene na to da se izvrši Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine, ili da apelantu ograniči, ili onemogući korišćenje stana koji se nalazi u naselju Crnač bb u Trebinju.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno dejstvo do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Risto Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 15. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-
001 273 od 22. januara 2008. godine. Apelant je, takođe, podnio i zahtjev Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi se zabranila deložacija apelanta i njegove porodice iz stana koji je predmet spora do okončanja postupka povodom apelacije koju je podnio Ustavnom sudu.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-198/05 od 15. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-000 318 od 21. septembra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog AD “Vodoprivreda“ Trebišnjica (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se apelantu naloži da se iseli iz stana, površine 67,25 m², koji se nalazi u baraci u naselju Crnač bb u Trebinju, te stan oslobodi od lica i stvari. Stavom II izreke presude je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i utvrđeno je da je apelant stekao pravo da koristi sporni stan, na kojem tužilac-protivtuženi ima pravo raspolaganja, te je tužilac obavezan da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu toga stana uz mjesečnu zakupninu od 20,00 KM. Tužilac je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničkog postupka u iznosu od 3. 960,00 KM.
3. Iz dokaza sprovedenih tokom prvostepenog postupka sud je utvrdio da je nesporno da su u naselju Crnač kod Trebinja izgrađene barake koje su služile za smještaj radnika, ali da je među parničkim strankama sporno da li stambeni prostor u barakama koji je služio za smještaj radnika ima karakter stana. S tim u vezi, prvostepeni sud je, na osnovu dopisa Hidroelektrane Trebišnjica broj 1263 od 18. decembra 1985. godine i pismena broj 1263-10, utvrdio da je Odlukom Radničkog savjeta Hidroelektrane na Trebišnjici odlučeno da se određeni stanovi u barakama u naselju Crnač, a među kojima je bio i sporni stan, trajno i bez naknade prenesu u tužiočevu svojinu. Takođe je utvrđeno da je tužilac sporni stan svojom odlukom broj 30/84 od 20. januara 1984. godine dodijelio na korišćenje radniku Džemailu Hodžiću, koji je 28. maja 1984. godine sa SIZ-om stanovanja Trebinje zaključio ugovor o korišćenju toga stana i da je u njemu stanovao do 1992. godine. Nakon toga, apelant se uselio u sporni stan bez pravnog osnova sa porodicom 1992. godine i do danas ga neprekidno koristi, jer tužilac nije tražio da se on iseli sve do podnošenja tužbe sudu 12. jula 2005. godine.
4. Na osnovu svih sprovedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio da je tužilac predmetnom stambenom prostoru dao karakter stana kada ga je svojom odlukom od 20. januara 1984. godine dodijelio na trajno korišćenje radniku Džemailu Hodžiću, ocjenjujući da je stan na taj način izgubio karakter prostora za privremeni smještaj radnika. Stoga, smatrajući da je neosnovano tužiočevo pozivanje na odredbu člana 4 Zakona o stambenim odnosima, već da sporni stambeni prostor ima karakter stana, u smislu odredbe člana 3 Zakona o stambenim odnosima, prvostepeni sud je utvrdio da tužilac, zbog proteka rokova iz odredbe člana 30 stav 2 tačka 7 Zakona o stambenim odnosima, nema pravo da traži da se apelant iseli iz spornog stana, a da apelantu pripada pravo na zakup stana prema odredbi člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova.
5. U obrazloženju drugostepene presude, između ostalog, navodi se da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Drugostepeni sud je, prije svega, potvrdio stanovište prvostepenog suda da je tužilac svojom odlukom od 20. januara 1984. godine izvršio prenamjenu prostora u radničkoj baraci u stambeni prostor, kada je predmetni prostor u redovnoj proceduri dodijelio kao stan svom radniku Džemailu Hodžiću. Naime, drugostepeni sud smatra da je u ugovoru o korišćenju stana navedeno da se u konkretnom slučaju radi o stanu, da mu je utvrđena vrijednost, te da je time utvrđena i visina stanarine koju je nosilac stanarskog prava dužan da plaća, što, prema mišljenju ovog suda, dodatno potvrđuje stanovište prvostepenog suda, da sporni stan ima karakter stana u smislu člana 4 Zakona o stambenim odnosima. Stoga, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelantu naloži da se sa porodicom iseli iz spornog stana s obzirom na to da su i prema ocjeni ovog suda, do momenta podnošenja tužbe, u smislu odredbe čl. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima, protekli svi rokovi za pokretanje postupka za apelantovo iseljenje, a što, prema ocjeni i drugostepenog suda, apelantov tužbeni zahtjev čini neosnovanim. Smatrajući da u prvostepenoj odluci nema bitne povrede odredbi parničkog postupka, niti pogrešne primjene materijalnog prava, drugostepeni sud je, shodno odredbama člana 226 ZPP, odbio tužiočevu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Odlučujući o tužiočevoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene odluke, Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine uvažio reviziju, drugostepenu odluku preinačio i tužiočev tužbeni zahtjev usvojio i obavezao apelanta da se u roku od 30 dana iseli iz spornog stana uz plaćanje troškova postupka. Obrazlažući svoje stanovište o osnovanosti revizije, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o skupu prostorija koje su niz godina bile namijenjene za stanovanje radnika, te ne mogu da se smatraju stanom u smislu člana 4 Zakona o stambenim odnosima. Naime, polazeći od sadržine odredbe člana 4 stav 1 tačka 1 Zakona o stambenim odnosima prema kojoj se stanom ne smatraju prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, u barakama i sl.), Vrhovni sud je zaključio da je pogrešno stanovište nižestepenih sudova kada smatraju da sporni stan ima karakter stana zbog činjenice da mu je to svojstvo dao sam tužilac dodjeljujući ga kao stan svom radniku Džemailu Hodžiću, jer se sporni stan nalazi u baraci privremenog karaktera, a da pri tome apelantu odlukom nosioca prava raspolaganja stan nije dodijeljen na korišćenje. Naime, Vrhovni sud je naveo da se sporni stan nalazi u baraci koja u građevinskom smislu predstavlja objekat privremenog karaktera, izgrađen bez odobrenja za građenje nadležnog organa, te da kao takav, jednako kao objekat, ima pravni status privremenog građevinskog objekta na kom ne može da se stiče trajno pravo korišćenja. Budući da se sadržina stanarskog prava i njegovo sticanje, propisani odredbom člana 11 Zakona o stambenim odnosima, sastoji u trajnom pravu korišćenja stana, te da se to pravo može da konstituiše samo na trajnom građevinskom objektu, a ne na privremenom, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužiočev tužbeni zahtjev, a djelimično usvojili apelantov protivtužbeni zahtjev.
7. Apelant smatra da su osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), f) i k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 st 1, 8 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant povredu prava na dom vidi u tome što mu prijeti deložacija iz predmetnog stambenog prostora uprkos tome što su u postupku redovni sudovi utvrdili da taj stambeni prostor ima karakter stana u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima i da je dugogodišnjim korišćenjem stana zaštićen od iseljenja, a u smislu odredbi člana 30 stav 2 tačka 7 Zakona o stambenim odnosima, čime mu se, prema njegovoj ocjeni, oduzima pravo na dom. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je Vrhovni sud, odlučujući o tužiočevoj reviziji, navodno, proizvoljno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je osporenom presudom doveden u pravno nesiguran položaj u odnosu na položaj drugih lica koja su stanovala u ovakvim stanovima u barakama u istom naselju, a koja su već zaključila ugovore o korišćenju stana, a neka lica su ih čak i otkupila, a njemu je oduzeto pravo na dom jer, zbog osporene presude, mora da napusti predmetni stan. Apelant navodi da će zbog osporene presude sa svojom petočlanom porodicom i cjelokupnom imovinom biti izbačen na ulicu, jer nema mogućnosti da iznajmi ili kupi drugi stan, budući da je u procesu privatizacije preduzeća u kom je radio ostao bez posla, a supruga mu, takođe, nigdje ne radi. Posebno ističe da je korisnik predmetnog stana više od 16 godina, pa bi prisilno iseljenje apelantu i njegovoj porodici nanijelo tešku nenadoknadivu štetu i dovelo ga u situaciju da živi na ulici.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77 stav 1 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77 stav 1 Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud podsjeća da je član 77 Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle da nastanu nenadoknadive štetne posljedice.
10. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju pitanje mogućih ozbiljnih kršenja apelantovih Ustavom zaštićenih ljudskih prava, prije svega prava na poštivanje doma. S druge strane, Ustavni sud ne vidi blažu mjeru kojom bi se postigao isti cilj, niti drugačiji način efikasnije zaštite apelantovog prava u ovom predmetnom slučaju. Stoga, iznesene razloge Ustavni sud smatra dovoljnim za procjenu kako su ispunjeni uslovi da, do donošenja konačne odluke, zabrani Opštinskom sudu da preduzme bilo kakvu radnju u pogledu izvršenja Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine, koja bi bila usmjerena na to da se apelantu ograniči ili onemogući korišćenje spornog stana. Dakle, eventualnim usvajanjem zahtjeva za donošenje privremene mjere mogla bi da se spriječi šteta koja tek treba da nastupi.
11. Kao osnov za donošenje privremene mjere apelant navodi da će izvršenjem Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine on i njegova porodica biti izbačeni na ulicu, zbog čega će nastupiti nenadoknadiva šteta za njega i njegovu porodicu.
12. Ustavni sud uočava da ima elemenata koji ukazuju da Vrhovni sud nije imao u vidu sve pravno relevantne odredbe zakona koje se odnose na konkretan slučaj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se nalazi pred pitanjem da li su sve ove okolnosti i propisi uzeti u obzir pri odlučivanju Vrhovnog suda o konkretnom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da bi upravo to trebalo biti predmet ispitivanja u meritumu apelacije, tako da se Ustavni sud neće, u ovoj fazi postupka, upuštati u ispitivanje tog pitanja.
13. Ustavni sud smatra da bi izvršenjem Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine mogle da nastanu nenadoknadive štetne posljedice za apelanta i njegovu porodicu, time što bi oni bili deložirani iz stana koji trenutno koriste. Ustavni sud je, takođe, imao u vidu i interes pravilnog vođenja postupka pred sudom. Ovo je dovoljan razlog da se donese privremena mjera, pa je Ustavni sud ocijenio da su ispunjeni uslovi da se privremeno obustavi izvršenje osporene Presude Vrhovnog suda.
14. Imajući u vidu odredbe člana 77 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
15. U smislu člana 77 stav 6 Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno dejstvo do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović