Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2615/07 (I. L.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2615/07

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-2615/07, rješavajući zahtjev Ive Lipovca za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ive Lipovca za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivo Lipovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Karlovca, Republika Hrvatska, podnio je, 21. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-

Rev-06-001 060 od 29. juna 2007. godine. Apelant je 17. decembra 2007. godine i 25. aprila 2008. godine dopunio apelaciju. Dopunom apelacije od 25. aprila 2008. godine apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda u Banjaluci (daljnjem tekstu: Osnovni sud) da zabrani tuženim Branku i Radojki Mirilović da otuđe, sakriju, opterete ili raspolažu sa nekretninama upisanim u kknj ul. br. 53 K.O. MAĐIR i br. 322 KO Česma I Banjaluka, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-2137/98 od 1. jula 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o razmjeni nekretnina zaključenog 15. avgusta 1995. godine i ovjerenog kod Osnovnog suda pod brojem 3-Ov-115/95 od 18. avgusta 1995. godine, na osnovu kojeg je apelant mijenjao svoje nekretnine u Banjaluci, k.č. brojevi 166, 184, 185, 254/1, 261 i 270/1 upisane u k.k.nj. uložak broj 53 u K.O. Mađir, za nekretnine tuženih koje predstavlja jedan dvosoban stan površine od 64,83 m2 u Karlovcu u Republici Hrvatskoj i to stan broj 22, sedmi sprat u naselju Luščić, sagrađen na k.č. 1779 i 1774 u K.O, Karlovac 2, i da se izvrši uspostavljanje ranijeg stanja upisa u zemljišnim knjigama na razmijenjenim nekretninama. Apelant je također tražio da se tuženi obavežu na predaju u posjed apelantu nekretnina u K.O. Mađir, te pokretnih stvari navedenih u spisku od 15. avgusta 1995. godine ili da apelantu nadoknade novčanu vrijednost pokretnih stvari isplatom iznosa od 12.000,00 KM, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 5.617,00 KM.

3. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu koju je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) djelimično usvojio Presudom, broj Gž-1810/04 od 24. marta 2006. godine, te prvostepenu presudu ukinuo u odluci o zahtjevima parničnih stranaka za naknadu troškova parničnog postupka i u tom dijelu predmet je vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu odluke o glavnoj stvari žalba odbijena, a prvostepena Presuda potvrđena.

4. Protiv drugostepene Presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom, broj 118-0-Rev-06-001 060 od 29. juna 2007. godine, odbio.

5. U obrazloženju revizijske presude se navodi da su prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova parnične stranke 15. avgusta 1995. godine zaključile ugovor o razmjeni nekretnina navedenih u izreci prvostepene presude, u smislu člana 552. Zakona o obligacionim odnosima. Stranke su odmah po zaključenju ugovora stupile u posjed zamijenjenih nekretnina i u javnim knjigama ishodovale uknjižbu prava vlasništva na zamijenjenim nekretninama. Apelant je u toku trajanja predmetne parnice, 12. jula 2000. godine, stan u Karlovcu, koji je stekao ugovorom koji osporava, darovao svojoj kćerki, koja se potom u odgovarajućem javnom registru upisala kao vlasnik tog stana. Sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi utvrdili da, unatoč činjenici što je stan otuđio, apelant traži da mu tuženi vrate u posjed nekretnine u Mađiru-Opština Banjaluka, a istovremeno odbija da tuženima vrati stan u Karlovcu, a što ne može učiniti jer više nije vlasnik navedenog stana.

6. Konstatovano je da su kod takvo utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi zaključili da je apelant sklopio ugovor o razmjeni nekretnina u vrijeme ratnih dešavanja, zbog kojih zaključeni ugovor nije izraz njegove slobodno izražene volje. Međutim, kad su se okolnosti promijenile i kad je apelant bio u mogućnosti da slobodno izražava volju, on se u potpunosti saglasio sa izvršenom zamjenom i prema stanu u Karlovcu se počeo ponašati kao istinski vlasnik pa je istim i raspolagao (poklonio kćerki). Na osnovu navedenog Vrhovni sud je našao da je apelant raspolagao nekretninama koje su bile predmet razmjene, a to je najpotpunije ovlaštenje titulara prava vlasništva, u smislu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90). Prema tome, Vrhovni sud smatra da je ugovor proizveo pravno dejstvo time što su se ugovorne strane uknjižile kao vlasnici odnosno suvlasnici na zamjenjenim nekretninama i stupili u njihov posjed, a osim toga apelant je dalje raspolagao nekretninama koje je dobio u zamjenu tako što ih je poklonio. Po mišljenju Vrhovnog suda time se on saglasio da je navedeni ugovor o razmjeni zaključen po njegovo slobodnoj volji i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim u smislu odredbi člana 103. u vezi sa odredbom člana 26. Zakona o obligacionim odnosima.

7. Postavljajući zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina i obavezivanje tuženih da mu predaju u posjed nekretnine u Mađiru (iako on nije u mogućnosti da tuženim vrati nekretnine u Karlovcu) apelant je pokazao namjeru da sadrži za sebe obje nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o zamjeni. Po mišljenju Vrhovnog suda kada bi se udovoljilo ovakvom zahtjevu tuženi ne samo da bi se morali iseliti iz nekretnina koje su stekli zamjenom, nego bi ostali i bez svoje imovine u Karlovcu što je suprotno načelima savjesnosti, poštenja i zabrane zloupotrebe prava iz člana 12. i 13. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je zaključio da je apelant stupanjem u posjed nekretnine u Karlovcu, uknjižbom svog prava vlasništva na toj nekretnini i kasnijim poklanjanjem iste nekretnine uz zadržavanje prava doživotnog uživanja stana, ostvario pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga su po nalaženju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pravilno odbili njegov tužbeni zahtjev, jer bi u suprotnom tuženi izgubili dom (kako onaj u Republici Srpskoj tako i onaj u Hrvatskoj) čime bi bila povrijeđena njihova prava zagarantovana navedenim odredbama Evrospke konvencije.

9. Revizioni prigovori apelanta o tome da je stan u Karlovcu bio devastiran i da je u njegovo saniranje uložio znatna sredstva po mišljenju Vrhovnog suda nisu od značaja za predmet konkretnog spora. Istaknuto je da se pred sudom vodi drugi spor o tužbi apelanta protiv tuženih, radi sticanja bez osnova. Stoga je Vrhovni sud naveo da bi navedene apelantove tvrdnje mogle biti od uticaja na odlučivanje u tom sporu. Nadalje je Vrhovni sud našao da nisu osnovani ni revizioni prigovori da nižestepeni sudovi nisu ispitali razloge zbog kojih je apelant poklonio stan i da nižestepene odluke ne sadrže razloge u pogledu relativne ništavosti (rušljivosti) ugovora. Po ocjeni Vrhovnog suda drugostepena presuda sadrži jasne, određene i uvjerljive razloge o svim odlučnim činjenicama za pravilno presuđenje predmetne pravne stvari koje je prihvatio i Vrhovni sud.

10. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je, uprkos samom tvrđenju Vrhovnog suda, u predhodnom postupku utvrđeno da apelant nije zaključio ugovor slobodnom voljom zbog postojećih ratnih dešavanja u to doba. Vrhovni sud ipak apelantovu reviziju odbio zbog toga što je apelant vlasništvo na stanu prenio na svoju kćerku. U pogledu privremene mjere apelant smatra da postoji ozbiljna bojazan i opasnost da će tuženi predmetne nekretnine otuđiti, sakriti, prikriti ili opteretiti čime bi apelatu bila nanesena nenadoknadiva šteta obzirom da se razmijenjene nekretnine nalaze u različitim državama. Ističe da izdavanje privremene mjere tuženi ne bi trpili nikakvu materijalnu štetu kada se uzme u obzir šta su i koliko dobili od zamjene nekretnina, te da godišnje ubiru prihod sa svih spomenutih parcela zemlje po više osnova i to prihod od povrća, žitarica, voća-rakije, ogrijevnog drveta i dr.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

13. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

14. U konkretnom slučaju razlozi koje apelant navodi u dopuni apelacije, a kojima traži donošenje privremene mjere, nisu razlozi na temelju kojih bi se mogla donijeti odluka o privremenoj mjeri, već se radi o tvrdnjama kojima se osporava ustavnost osporene konačne meritorne sudske odluke, a o kojima će Ustavni sud odlučiti u svojoj odluci o apelaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije

Zvonko Mijan Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2615/07 (I. L.) | Sudska praksa | Aktio