Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-594/08 (DOO «Sigma co» Prijedor)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-594/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 594/08, rješavajući apelaciju DOO «Sigma co» Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Sigma co» Prijedor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-796/04 od 23. januara 2008. godine, Rješenja Republičke uprave carina Republike Srpske 02/1-2 broj UP/II-
103/04 od 21. maja 2004. godine i Rješenja Carinarnice Novi Grad 03/1-broj-483-UP-74/7 od 17. marta 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO «Sigma co» Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-796/04 od 23. januara 2008. godine, Rješenja Republičke uprave carina Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava carina) 02/1-2 broj UP/II-103/04 od 21. maja 2004. godine i Rješenja Carinarnice Novi Grad (u daljnjem tekstu: Carinarnica) 03/1-broj-483-UP-74/7 od 17. marta 2004. godine.
2. Rješenjem Carinarnice 03/1-broj-483-UP-74/7 od 17. marta 2004. godine utvrđena je pravilna carinska osnovica za robu, u količini od 4.608 paketa «kinder jaja», uvozno ocarinjenu po JCI CI Novi Grad broj 117 od 11. januara 2000. godine i ista glasi: 163.584,00 KM na koju se obračunava i naplaćuje 10% carine u iznosu od 16.358,40 KM, 1% dažbina za carinsko evidentiranje u iznosu od 1.635,80 KM i posebna taksa u iznosu od 6.966,54 KM. Apelant je obavezan da uplati iznos od 13.879,30 KM carine i iznos od 1.387,89 KM dažbine za carinsko evidentiranje na ime manje obračunatih i naplaćenih carinskih dažbina za naprijed navedenu robu, pod prijetnjom prinudne naplate uz obračun i naplatu zatezne kamate. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je predmetna roba uvozno carinjena po znatno nižim cijenama robe u odnosu na transakcijsku vrijednost identične robe u isto vrijeme. S obzirom da je po tom osnovu manje obračunato i naplaćeno 13.879,30 KM carine i 1.387,89 KM dažbine za carinsko evidentiranje, navedeno je da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za naknadnu naplatu shodno odredbama člana 96. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/99).
3. Republička uprava carina, odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenje Carinarnice 03/1-broj-483-UP-74/7 od 17. marta 2004. godine, donijela je Rješenje 02/1-2 broj UP/II-103/04 od 21. maja 2004. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana.
4. Protiv Rješenja Republičke uprave carina 02/1-2 broj UP/II-103/04 od 21. maja 2004. godine apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu koji je Presudom broj U-796/04 od 23. januara 2008. godine odbio tužbu apelanta kao neosnovanu.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Shodno praksi Ustavnog suda, kao i praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, smatra se da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u postupku koji se tiče primjene carinskog zakonodavstva, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-547/03 od 26. avgusta 2004. godine). Budući da u apelantovom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji zloupotreba prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta inkompatibilan ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
8. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud takođe podsjeća na svoje stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP-829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud smatra da se isto stanovište treba primijeniti i na apelantov slučaj, budući da se radi o primjeni carinskog zaknodavstva-Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović