Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-678/07 (M. J.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-678/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-678/07, rješavajući apelaciju Mire Janjetović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Janjetović, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 804 od 19. decembra 2006. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-39/04 od 13. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj RS-5/03 od 14. novembra 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Janjetović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je, 21. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 804 od 19. decembra 2006. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-39/04 od 13. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-5/03 od 14. novembra 2003. godine.
2. Apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv ZDP „Bosnamontaža“ Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, koja je odbijena kao neosnovana presudom Osnovnog suda broj P-25/01 od 19. septembra 2001. godine.
3. Rješenjem Okružnog suda broj Ž-250/01 od 3. januara 2003. godine, uvažena je žalba apelantice, te je presuda Osnovnog suda broj P-25/01 od 19. septembra 2001. godine, ukinuta i predmet je vraćen istom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je presudom broj RS-5/03 od 14. novembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Ž-39/04 od 13. aprila 2006. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su rješenje tuženog i odluka Upravnog odbora o prestanku radnog odnosa apelantici nezakoniti, te da se ponište, kao i da se tužena obaveže da je vrati na rad na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.
5. Apelantica je protiv presude Okružnog suda broj Ž-39/04 od 13. aprila 2006. godine izjavila reviziju, koja je odbačena kao nedozvoljena rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 804 od 19. decembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu Zakon o parničnom postupku) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, te da je stavom 3. istog člana propisano da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je konstatovao da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 500 KM, odnosno ne prelazi iznos od 10.000 KM, propisan članom 237. stav. 2. Zakona o parničnom postupku, te je ocijenio da odlučivanje po reviziji apelantice nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. istog člana, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 247. Zakona o parničnom postupku.
6. Apelantica smatra da je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U skladu sa praksom Ustavnog suda, ukoliko je odbačena pravilnom primjenom člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, revizija predstavlja neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-3044/06 od 18. oktobra 2007. godine). Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju revizija nedjelotvoran pravni lijek, iz čega proizilazi da je konačna odluka presuda Okružnog suda broj Ž-
39/04 od 13. aprila 2006. godine.
10. S obzirom da na to da je rješenje Vrhovnog suda, kojim je odbačena apelantičina revizija protiv presude Okružnog suda broj Ž-39/04 od 13. aprila 2006. godine, doneseno 19. decembra 2006. godine, nesumnjivo je da je predmetna presuda uručena apelantici prije tog datima, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 21. februara 2007. godine, iz čega proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović