Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1092/06 (I. M.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 20
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1092/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1092/06, rješavajući apelaciju Ismeta Murića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Murića podnesena zbog neodlučivanja Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu o njegovoj žalbi podnesenoj radi ostvarivanja prava iz člana 143. Zakona o radu, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Murić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tržačke Raštele, podnio je 27. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neodlučivanja Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) o njegovoj žalbi podnesenoj radi ostvarivanja prava iz člana 143. Zakona o radu.
2. Apelant je 1. decembra 1999. godine podnio zahtjev Općini Cazin (u daljnjem tekstu: poslodavac) radi uspostavljanja radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu. O predmetnom zahtjevu apelanta poslodavac nije odlučio.
3. Apelant je podnio žalbu Kantonalnoj komisiji radi ostvarivanja prava iz člana 143. Zakona o radu.
4. Apelant je podnio žalbu Federalnoj komisiji zbog neodlučivanja Kantonalne komisije o njegovoj žalbi radi ostvarivanja prava iz člana 143. Zakona o radu. Federalna komisija je dopisom broj 220 od 3. marta 2006. godine obavijestila apelanta da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zauzeo stav da odluke Federalne komisije i kantonalnih komisija nemaju karakter upravnih akata, kao i da komisije u svom radu mogu primjenjivati samo odredbe Zakona o radu. S obzirom na to, Federalna komisija je navela da u konkretnom slučaju ne može odlučivati o apelantovoj žalbi jer je institut «ćutanje administarcije» utvrđen Zakonom o upravnom postupku.
5. Apelant smatra da mu je zbog neodlučivanja Kantonalne komisije i Federalne komisije o žalbi podnesenoj radi ostvarivanja prava iz člana 143. Zakona o radu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 20. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05) propisano da ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Nadalje, da je odredbama člana 20. stav 3. Zakona o upravnim sporovima propisano da ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku. Dakle, iz naprijed navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je apelant imao mogućnost da se, zbog neodlučivanja Kantonalne komisije i Federalne komisije o njegovoj žalbi, obrati upravnoj inspekciji u skladu sa članom 10. Zakona o upravnim sporovima, te ukoliko iste ne postupe u skladu sa zahtjevom upravne inspekcije, imao bi mogućnost pokretanja upravnog spora pred nadležnim kantonalnim sudom.
9. S druge strane, Ustavni sud ima u vidu da se apelant zbog neodlučivanja Kantonalne komisije o njegovoj žalbi obratio Federalnoj komisija koja je, pozivajući se na stav Vrhovnog suda (vidi tačku 4. Odluke), odbila da razmatra apelantovu žalbu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud, postupajući u istoj pravnoj stvari, donio Rješenje broj 070-0-Gr-06-000 024 od 13. aprila 2006. godine u kojem je zauzeo stav da odluke Federalne komisije i kantonalnih komisija imaju karakter upravnih akata, što podrazumijeva mogućnost pokretanja upravnog spora protiv istih pred nadležnim kantonalnim sudom. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima, kao i novu praksu Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove, pa samim tim nije došao ni do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović