Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1253/08 („KTK Visoko“ d.d. Visoko)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nenadležnost za odlučivanje
- Protek roka
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1253/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1253/08, rješavajući apelaciju „KTK Visoko“ d.d. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 1, 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „KTK Visoko“ d.d. Visoko, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-
0-Pž-07-000 192 od 15. februara 2008. godine, rješenja Općinskog suda u Visokom broj IP-395/05 od 1. decembra 2006. godine i broj IP-395/05 od 1. oktobra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „KTK Visoko“ d.d. Visoko, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-106/05 od 16. avgusta 2005. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj R-I-93/04 od 11. marta 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „KTK Visoko“ d.d. Visoko, podnesena protiv presude Trgovinskog suda u Parizu broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. „KTK Visoko“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Ašida Žilić, advokat iz Visokog, podnio je, 24. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pž-07-000 192 od 15. februara 2008. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj IP-395/05 od 1. decembra 2006. godine i broj IP-395/05 od 1. oktobra 2006. godine, rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-106/05 od 16. avgusta 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda broj R-I-93/04 od 11. marta 2005. godine i presude Trgovinskog suda u Parizu (u daljnjem tekstu: Trgovinski sud) broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će poništiti rješenje Vrhovnog suda broj Gž-106/05 od 16. avgusta 2005. godine i rješenje Kantonalnog suda broj R-I-93/04 od 11. marta 2005. godine, te narediti obustavljanje izvršnog postupka.
2. Presudom Trgovinskog suda broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine, apelant je obavezan da preduzeću Sarl Gamma Trading Company (u daljnjem tekstu: preduzeće) isplati iznos od 121.981,30 američkih dolara ili protvvrijednost u eurima, sa zakonskom kamatnom stopom počev od 25. aprila 2001. godine i glavnicu prema odredbama člana 1154. Građanskog zakona.
3. Odlučujući po prijedlogu preduzeća, Kantonalni sud je rješenjem broj R-I-93/04 od 11. marta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj Gž-106/05 od 16. avgusta 2005. godine, priznao pravosnažnu presudu Trgovinskog suda broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine i obavezao apelanta da preduzeću isplati troškove postupka.
4. Na prijedlog preduzeća, a na osnovu pravomoćne i izvršne presude Trgovinskog suda broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine, priznate na osnovu pravomoćnog rješenja Kantonalnog suda broj R-I-93/04 od 11. marta 2005. godine, Općinski sud je donio rješenje o izvršenju broj IP-395/05 od 1. oktobra 2006. godine, kojim je odredio izvršenje prema apelantu na način, u visini i obimu kako je to pobliže opisano u samom rješenju.
5. Apelant je podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju broj IP-395/05 od 1. oktobra 2006. godine, koji je rješenjem Općinskog suda broj IP-395/05 od 1. decembra 2006. godine odbijen kao neosnovan. Općinski sud je utvrdio da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu pravomoćne i izvršne presude Trgovinskog suda broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine, koja je priznata pravomoćnim rješenjem Kantonalnog suda broj R-I-93/04 od 11. marta 2005. godine, te da je rješenje o dozvoli izvršenja u potpunoj saglasnosti sa izvršnom ispravom. Takođe, Općinski sud je konstatovao da je neosnovan apelantov prigovor zastare izvršenja, jer od dana pravomoćnosti izvršne isprave, do dana podnošenja prijedloga za izvršenje nije protekao rok duži od 10 godina. Općinski sud je konstatovao da apelant u postupku izvršenja nije istakao niti jedan razlog koji bi u skladu sa članom
47. Zakona o izvršnom postupku, spriječio postupak izvršenja, te je, shodno tome, odlučio kao u dispozitivu.
6. Apelant je protiv rješenja Općinskog suda broj IP-395/05 od 1. decembra 2006. godine podnio žalbu, koja je odbijena rješenjem Kantonalnog suda Zenici broj 004-0-Pž-07-000 192 od 15. februara 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 48. stav 3. Zakona o izvršnom postupku propisano da će sud po prijemu odgovora na prigovor ili po isteku roka za odgovor, prema okolnostima slučaja donijeti rješenje bez određivanja ročišta ili zakazati ročište za raspravljanje po prigovoru. U vezi sa tim, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da o prigovoru na rješenje o izvršenju odluči izvan ročišta na osnovu dokaza sadržanih u prvostepenom spisu, te dostavljenih uz prigovor, kao i da prvostepeni sud nije imao razloga za održavanje ročišta radi odlučivanja po prigovoru. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je pobijano rješenje o izvršenju doneseno na osnovu pravomoćne i izvršne presude Trgovačkog suda broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine, koja je priznata pravomoćnim rješenjem Kantonalnog suda broj R-I-93/04 od 11. marta 2005. godine. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba Zakona o izvršnom postupku, zato što je o prigovoru odlučio van ročišta, te da je time narušio princip javnosti izvršnog postupka i da je učinio povredu člana 50. stav 4. istog zakona, kao i da ne postoji odgovarajuća izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o oizvršenju. Kantonalni sud je podsjetio da je članom 19. Zakona o izvršnom postupku propisano da se izvršenje odluke stranog suda može odrediti i provesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uslove za priznanje, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se shodno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi izvršenje može provesti jer je naprijed navedena odluka Trgovačkog suda priznata pomenutim rješenjem Kantonalnog suda. Takođe, Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani navodi apelanta da se predmetna presuda stranog suda odnosi na fizičko lice kao tužioca, a da je u izvršnom postupku i u rješenju o priznanju strane sudske odluke navedeno da se ta presuda odnosi na strano pravno lice koje više ne postoji, jer su suprotni stanju u spisu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da razlozi istaknuti od strane apelanta u prigovoru na rješenje o izvršenju nisu razlozi za izjavljivanje prigovora, propisani članom 47. Zakona o izvršnom postupku, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu člana 49. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, odbio prigovor apelanata.
7. Apelant se žali da mu je presuda Trgovinskog suda dostavljena u maju 2002. godine ali na francuskom jeziku, odnosno na jeziku koji ne razumije, pa se na istu nije mogao „očitovati“, čime je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te uslijed čega je diskriminisan u smislu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Nadalje, apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant se žali da je presuda Trgovinskog suda prevedena od strane sudskog tumača tek 31. marta 2006. godine, odnosno nakon okončanja postupka priznanja te presude pred domaćim sudovima, te da su nadležni sudovi prilikom donošenja rješenja u postupku priznanja strane sudske odluke odlučivani na osnovu neprevedenih dokumenta. Što se tiče navodne povrede njegovih naprijed navedenih prava u izvršnom postupku, apelant se, između ostalog, žali da mu je uskraćeno pravo na usmenu raspravu i da je sud postupio suprotno članu 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku. Nadalje, ističe da sud nije uvažio njegove prigovore koji se odnose na manjkavost izvršne isprave, te na činjenicu da je tražilac izvršenja prestao postojati još 2001. godine, te da nema zakonskog zastupnika niti punomoćnika koji ima valjanu punomoć.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač 1, 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tač 1, 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;» 4. protekao je rok za podnošenje apelacije;» 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» a. U odnosu na izvršni postupak
9. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-
Pž-07-000 192 od 15. februara 2008. godine, te rješenjima Općinskog suda broj IP-395/05 od 1. decembra 2006. godine i broj IP-395/05 od 1. oktobra 2006. godine, donesenim u izvršnom postupku radi prinudne naplate novčanih potraživanja u cilju izmirivanja apelantovih dugovanja po stranoj presudi, priznatoj pravosnažnim rješenjem Kantonalnog suda broj R-I-93/04 od 11. marta 2005. godine, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud prvo treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
10. U konkretnom slučaju, apelant kao izvršenik osporava rješenje Općinskog suda broj IP-395/05 od 1. oktobra 2006. godine, kojim je, po zahtjevu tražioca izvršenja, dozvoljeno izvršenje radi prinudne naplate njegovog novčanog potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom sudskom presudom. Shodno tome, nikakva nova građanska prava, odnosno obaveze apelanta nisu utvrđivana u predmetnom izvršnom postupku, niti se u tom postupku raspravljalo o apelantovom pravu na imovinu, pa se apelantovi navodi u vezi povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u predmetnom izvršnom postupku moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.b. U odnosu na postupak priznanje strane sudske odluke
11. Apelant se žali na rješenje Vrhovnog suda broj Gž-106/05 od 16. avgusta 2005. godine i rješenje Kantonalnog suda broj R-I-93/04 od 11. marta 2005. godine, kojima je priznata pravosnažna presuda Trgovinskog suda u Parizu broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine.
12. S obzirom da je apelantu, 6. septembra 2005. godine, uručeno rješenje Vrhovnog suda broj Gž-106/05 od 16. avgusta 2005. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 24. aprila 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje. c. U odnosu na presudu Trgovinskog suda broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine
13. Apelant se žali na presudu Trgovinskog suda u Parizu broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležanost iz člana VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv presude Trgovinskog suda u Parizu broj RG 2001059982 od 5. decembra 2001. godine, jer je nije donio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», u smislu člana 16.stav 1. Pravila Ustavnog suda.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1, 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović