Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1478/06 (V. R.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1478/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, predmetu broj AP 1478/06, rješavajući apelaciju Vojislavke Runić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojislavke Runić, podnesena protiv rješenjaVrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-
Rev-06-000 670 od 9. oktobra 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-163/04 od 29. marta 2006. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj RS-479/00 od 6. februara 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojislavka Runić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 19. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 670 od 9. oktobra 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-163/04 od 29. marta 2006. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-
479/00 od 6. februara 2004. godine.
2. Rješavajući po tužbi koju je apelantica podnijela protiv preduzeća «Sokolsko društvo»-
Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud donio je rješenje, broj RS-479/00 od 6. februara 2004. godine, kojim je odbacio tužbu apelantice kao nedopuštenu. Osnovni sud je obrazložio da je u januaru 1999. godine apelantici prestao radni odnos, a kako je u to vrijeme bio na snazi Zakon o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 25/93) koji odredbama člana 57. stav 2. propisivao da radnik koji se nije koristio pravom prigovora poslodavcu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, nema pravo na sudsku zaštitu, te obzirom na to da apelantica nije podnosila prigovor u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, njena tužba se smatra nedozvoljenom. Nadalje, Osnovni sud je naveo da i kada se ne bi prihvatio navedeni stav suda o nedopuštenosti tužbe apelantice, obzirom na važeći zakonski propis u vrijeme prestanka radnog odnosa, njenu tužbu bi opet valjalo odbaciti, ali kao neblagovremenu, jer uzimajući u obzir odredbe člana 105. Zakona o radu, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, tj. 7. decembra 2000. godine, tužba apelantice je podnesena nakon isteka roka od jedne godine od dana saznanja za povrede prava iz radnog odnosa.
3. Apelantica je protiv rješenja Osnovnog suda, broj RS-479/00 od 6. februara 2004. godine, podnijela žalbu.
4. Okružni sud donio je rješenje, broj Ž-163/04 od 29. marta 2006. godine, kojim je žalbu apelantice odbio kao neosnovanu, i potvrdio rješenje Osnovnog suda, broj RS-479/00 od 6. februara 2004. godine. U obrazloženju je ponovio utvrđenje prvostepenog suda prema kojem je o da je apelantica kod tuženog faktički prestala raditi u januaru 1999. godine, da se nije obraćala tuženom zahtjevom za zaštitu svojih prava te da je podnijela tužbu sudu 7. decembra 2000. godine. Okružni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda u ožalbenom rješenju kojim je apelanticina tužba odbačena kao nedozvoljena, jer apelantica, prije svega, nije tražila internu zaštitu od poslodavca, a zatim je tražila sudsku zaštitu nakon proteka zakonskih rokova. Okružni sud je, također, ocijenio da je neosnovan žalbeni navod apelantice u pogledu toga da joj rješenje o prestanku radnog odnosa uručeno tek 24. oktobra 2002. godine i da je nakon toga tražila sudsku zaštitu, jer je utvrđeno da je apelantica saznala za prestanak radnog odnosa još početkom 1999. godine, kada je prestala dolaziti na posao.
5. Rješavajući po reviziji apelantice izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda, broj Ž-163/04 od 29. marta 2006. godine, Vrhovni sud donio je rješenje, broj 118-0-Rev-06-000 670 od 9. oktobra 2007. godine, kojim je odbio njenu reviziju kao neosnovanu, jer je utvrdio da osporena rješenja nemaju nedostataka na koje apelantica ukazuje u svojoj reviziji.
6. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelanticina tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda, broj RS-479/00 od 6. februara 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Ž-163/04 od 29. marta 2006. godine, odbačena kao nedopuštena. Potom je Vrhovni sud odbio apelanticinu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.
10. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantice i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da se apelantica, prije obraćanja nadležnom sudu, nije najprije obratila poslodavcu, a niti je njena tužba nadležnom sudu podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica se prije obraćanja nadležnom sud morala obratiti poslodavcu, te blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije efektivno iscrpila sve raspoložive pravne lijekove, već je samo formalno, van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović