Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1735/06 (Tuzlanski kanton – Ministarstvo pravde – Općinski sud za prekršaje Tuzla)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1735/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1735/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona – Ministarstva pravde – Općinskog suda za prekršaje Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona – Ministarstva pravde – Općinskog suda za prekršaje Tuzla podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Pž-201/05 od 27. marta 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton – Ministarstvo pravde – Općinski sud za prekršaje Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo u Tuzli, podnio je 9. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-201/05 od 27. marta 2006. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj Ps-305/01 od 16. jula 2002. godine, koja je djelomično izmijenjena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Pž-204/02 od 10. februara 2004. godine, obavezan je apelant da uplati «Veleteksu» d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) na ime duga određeni iznos, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Općinski sud Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je na osnovu pravosnažne presude Kantonalnog suda, broj Ps-305/01 od 16. jula 2002. godine, koja je djelomično izmijenjena presudom Vrhovnog suda, broj Pž-204/02 od 10. februara 2004. godine, donio rješenje o izvršenju, broj Ip-

1091/04 od 25. juna 2004. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje.

4. Rješenjem Općinskog suda, broj IP-1091/04 od 13. septembra 2005. godine, odbijen je prigovor apelanta kao izvršenika i rješenje o izvršenju u cijelosti održano na snazi, te naloženo Tuzlanskoj banci d.d. Tuzla da sa računa apelanta zaplijeni iznos glavnog duga, zakonskih kamata i troškova postupka i prenese ga na račun tražioca izvršenja.

5. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Pž-201/05 od 27. marta 2006. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 13. septembra 2005. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud ističe da, osim što izneseni apelantovi prigovori u vezi sa primjenom Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 9/04 i 30/04- u daljnjem tekstu-Zakon o privremenom odlaganju), ne predstavljaju niti jedan od razloga koji sprečavaju izvršenje u smislu odredbe člana 47. Zakona o izvršnom postupku, a nema mjesta ni obustavi izvršnog postupka u smislu odredbe člana 170. stav 2. istog Zakona, sudovi kod raspravljanja i odlučivanja u građanskim stvarima, mjerodavni zakon tumače i primjenjuju u skladu sa pravima i slobodama garantovanim Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima, a koja ima prioritet nad svim ostalim zakonima, uključujući Zakon o privremenom odlaganju. Kantonalni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju, neprovođenje predmetnog izvršenja, zbog primjene Zakona o privremenom odlaganju, ne može trpjeti tražilac izvršenja, jer bi suprotno dovelo do povrede člana 6. Evropske konvencije.

6. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

8. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda koje je doneseno u izvršnom postupku. S obzirom na to, neophodno je prvenstveno odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih prava i obaveza, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj AP-2253/05 od 31. marta 2007. godine, donesenoj u gotovo identičnoj pravnoj situaciji, podržavši praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, zaključio da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne uživaju zaštitu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, osim ukoliko se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije.

11. U konkretnom slučaju prava i obaveze apelanta su utvrđene pravosnažnom presudom Kantonalnog suda, broj Ps-305/01 od 16. jula 2002. godine, koja je djelomično izmijenjena presudom Vrhovnog suda, broj Pž-204/02 od 10. februara 2004. godine, kojima je apelant obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa tražiocu izvršenja. Redovni sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju ne postoje zakonski razlozi koji bi sprečavali ili obustavili izvršenje, te da bi primjena Zakona o privremenom odlaganju, dovela do povrede člana 6. Evropske konvencije. Dakle, u predmetnom izvršnom postupku, utvrđeno je da su se stekli zakonski uslovi za određivanje prinudnog izvršenja pravosnažnih i izvršnih sudskih odluka, kojim su u postupku koji je prethodio izvršnom postupku, utvrđene apelantove obaveze prema tražiocu izvršenja, a nisu određena nova ni posebna prava ili obaveze apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno nesporno je da u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan pobijanim rješenjem Kantonalnog suda, nisu za apelanta utvrđivana nikakva nova prava i obaveze.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja novih prava i obaveza apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dosljedno prednjem i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, takođe su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Apelant, takođe, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može shodno primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja novih apelantovih prava i obaveza. Potraživani novčani iznos koji apelant treba isplatiti tražiocu izvršenja jeste imovina koja je kao imovinsko pravo zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, međutim, osnovanost isplate kao i visina navedenog novčanog iznosa nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluka u izvršnom postupku. Stoga se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju, takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1735/06 (Tuzlanski kanton – Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio