Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1986/07 («NCO» d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija preuranjena
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1986/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1986/07, rješavajući apelaciju «NCO» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i 4. tačke 9. i 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «NCO» d.o.o. Sarajevo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-149/05 od 6. juna 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj Ps-
114/03 od 3. decembra 2004. godine, zato što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «NCO» d.o.o. Sarajevo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Uvl-
07-000006 od 9. maja 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «NCO» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-149/05 od 6. juna 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-114/03 od 3. decembra 2004. godine, i protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Uvl-07-000006 od 9. maja 2007. godine.
2. Apelant je protiv Federalnog ministarstva finansija, Carinske uprave Sarajevo, pokrenuo sudski postupak radi isplate zakonskih zateznih kamata u iznosu od 5.801.983, 24 KM, na osnovu povrata naplaćenih javnih prihoda bez pravnog osnova.
3. Općinski sud donio je rješenje, broj Ps-114/03 od 3. decembra 2004. godine, kojim se oglasio nenadležnim za postupanje po tužbi apelanta, ukinuo provedene radnje u postupku i tužbu odbacio. Općinski sud je obrazložio da nije u nadležnosti suda da odlučuje o pravu i visini kamata koje se donose na javne prihode, već o tome odlučuje isključivo organ uprave u propisanom postupku.
4. Rješavajući po žalbi apelanta protiv rješenja Općinskog suda, broj Ps-114/03 od 3. decembra 2004. godine, Kantonalni sud u Sarajevu donio je rješenje, broj Pž-149/05 od 6. juna 2006. godine, kojim je žalbu aplanta odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. Apelant je 25. jula 2006. godine izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-149/05 od 6. juna 2006. godine, o kojoj Vrhovni sud Federacije Bosne i Heregovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) još uvijek nije odlučio.
6. Nadalje, apelant je podnio tužbu za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog presudom Kantonalnog suda u Mostaru, broj U-516/05 od 26. oktobra 2006. godine, donesene u upravnom sporu koji je apelant pokrenuo radi poništenja akata Federalnog ministarstva finansija, a u vezi isplate zakonske kamate na osnovu naplate javnih prihoda bez pravnog osnova.
7. Rješavajući po tužbi apelanta za ponavljanje postupka, Kantonalni sud u Mostaru donio je rješenje, broj 007-0-Uvl-07-000006 od 9. maja 2007. godine, kojim je tužbu odbacio. Kantonalni sud je obrazložio da je prema odredbama člana 48. stav 1 Zakona o upravnim sporovima, propisano da se ponavljanje postupka može tražiti u roku od 30 dana od dana kada je stranka saznala za razloge ponavljanja postupka, a kako je apelant presudu ovog suda, broj U-516/05 od 26. oktobra 2006. godine, primio 31. oktobra 2006. godine, a tužbu za ponavljanje postupka podnio 23. aprila 2007. godine, očito je da je tužba podnesena izvan roka propisnog u članu 48. stav 1. pomenutog zakona.
8. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačke 9. i 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;» Parnični postupak
10. U vezi sa žalbenim navodima apelanta u odnosu na rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-149/05 od 6. juna 2006. godine, i rješenje Općinskog suda, broj Ps-114/03 od 3. decembra 2004. godine, Ustavni sud napominje da se apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
11. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Vrhovnim sudom, koji još nije donio odluku o reviziji.
12. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06) glasi:
Član 237. (1)Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude. (2)Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM. (3)Izuzetno, Vrhovni sud Federacije BiH može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
13. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelant odlučuje koji će pravni lijek koristiti, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja prava apelanta je da se iscrpi sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima. Obzirom na izuzetak predviđen u članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojem Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju, apelacija preuranjena, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji. Nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
Upravni postupak
14. U odnosu na žalbene navode apelanta u vezi sa rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Uvl-07-000006 od 9. maja 2007. godine, Ustavni sud zapaža da je navedeno rješenje doneseno u postupku koji je vođen po tužbi apelanta za ponavljanje postupka u vezi isplate kamata na osnovu naplate carine, a koji je pravomoćno okončanog presudom Kantonalnog suda u Mostaru, broj U-516/05 od 26. oktobra 2006. godine.
15. Shodno praksi Ustavnog suda, kao i praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, smatra se da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu.
16. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u postupku koji se tiče primjene carinskog zakonodavstva, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-547/03 od 26. avgusta 2004. godine). Budući da u apelantovom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji zloupotreba prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ovo osobito imajući u vidu da apelant osprava rješenje Kantonalnog suda u Mostaru doneseno po zahtjevu apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka te bi apelacija, i pod pretpostavkom da se ne radi o primjeni carinskog zakonodavstva, također bila ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine jer se prema praksi Ustavnog suda u postupku povodom prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ne određuju građanska prava i obaveze već se u takvim postupcima samo odlučuje se o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-3124/06 od 11. marta 2008. godine).
18. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud također podsjeća na svoje stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP-829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud smatra da se isto stanovište treba primijeniti i na apelantov slučaj, budući da se radi o primjeni carinskog zaknodavstva. Obzirom na navedeno, i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačke 9. i 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović