Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2143/07 (M. A.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2143/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 2143/07, rješavajući apelaciju Momčila Ateljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Ateljevića, podnesena zbog osude Federacije Bosne i Hercegovine i naknade štete, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Ateljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 18. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u ime svog rođaka Vojne Varagića. U apelaciji se navodi da je Vojno Varagić do 1. juna 1992. godine živio na području općine Hadžići, kada je zarobljen i odveden u logor «Silos» u Tarčinu u kojem je zlostavljan te je bio izložen psihičkim i fizičkim traumama, da je razmijenjen u novembru 1992. godine, da je usljed boravka u logoru došlo do umanjenja životne sposobnosi usljed čega je Vojno Varagić umro 5. marta 2003. godine.
2. Apelant traži da mu Ustavni sud pomogne kako bi osudio Federaciju Bosne i Hercegovine za stradanje i zlostavljenje njegovog rođaka Vojna Varagića, te traži naknadu štete za vrijeme koje je njegov rođak proveo u logoru u Tarčinu. Iako je u apelaciji kao apelant naznačen Vojno Varagić a Momčilo Ateljević kao kontakt osoba iz navedenog proizilazi, da je apelant u predmetnoj apelaciji Momčilo Ateljević.
3. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je Vojno Varagić imao status zarobljenika te da mu je rješenjem Službe boračko-invalidske zaštite opštine Bratunac, broj 03-534-
61/01 od 16. oktobra 2001. godine, priznato svojstvo civilne žrtve rata.
4. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.a), b), c), d), e), f), g), h), i), j), k), l) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i navodi. Apelant traži od Ustavnog suda da mu pomogne da osudi Federaciju Bosne i Hercegovine za zlostavljanje njegovog rođaka, kao i da mu se prizna odšteta za mučenje i iskorištavanje njegovog rođaka u logoru.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu sa zahtjevom da mu pomogne u osudi Federacije Bosne i Hercegovine za zlostavljanje njegovog rođaka u logoru u Tarčinu, kao i da mu se isplati odšteta za mučenje u logoru. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da u cilju pronalaženja i kažnjavanja lica koja su njegovog rođaka protivpravno držala u logoru podnese krivičnu prijavu nadležnom tužiocu, odnosno da podnese tužbu nadležnom redovnom sudu radi naknade nematerijalne štete. Međutim, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, a da prethodno nije pokrenuo odgovarajuće postupke pred nadležnim organima radi zaštite svojih prava, te samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović