Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2755/07 (M. R.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2755/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 2755/07, rješavajući apelaciju Mladena Račanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Račanovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-07-000 643 od 28. augusta 2007. godine i rješenja Okružnog suda Bijeljina, broj 012-0-Gž-07-000 133 od 27. marta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Račanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koga zastupa Žiko Krunić advokat iz Bijeljine, podnio je 17. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 643 od 28. augusta 2007. godine i rješenja Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Gž-07-000 133 od 27. marta 2007. godine.

2. Osnovni sud Bijeljina (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu, broj P-

333/05 od 10. novembra 2006. godine, kojim je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan, a koji je bio usmjeren na utvrđenje da je apelant na dan 31. aprila 1991. godine živio i stanovao sa svojim roditeljima u njihovom stanu u Bijeljini u ulici Dimitrija Lopandića broj 8/a i na taj način kao jedini nasljednik stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, da se shodno tome poništi rješenje o dodjeli predmetnog stana Ljiljani Bešlić, broj 05-372-207/93 od 17. marta 1993. godine i ugovor o otkupu stana od 1. jula 2003. godine, te predmetni stan preda apelantu u posjed i na slobodno raspolaganje.

3. Osnovni sud, rješavajući po žalbi apelanta protiv presude istog suda, donio je rješenje, broj P-333/05 od 20. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 012-0-

Gž-07-000 133 od 27. marta 2007. godine, kojim je odbačena žalba kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio žalbu nakon isteka roka propisanog zakonom.

4. Nezadovoljan drugostepenim rješenjem, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj 118-0-Rev-07-000 643 od 28. augusta 2007. godine, odbacio reviziju kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojima je predviđeno da revizija nije dozvoljena budući da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, odbacio reviziju kao nedozvoljenu. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje po reviziju u ovom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. stav 3. ZPP) iz kojih razloga je shodno odredbama člana 247. stav 1. ZPP u vezi sa članom 254. stav 2. ZPP reviziju apelanta odbacio kao nedozvoljenu.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno iz člana II/3.e), II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelantova žalba protiv presude Osnovnog suda, broj P-333/05 od 10. novembra 2006. godine je rješenjem istog suda od 20. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 012-0-Gž-07-000 133 od 27. marta 2007. godine, odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je presuda donesena 10. novembra 2006. godine, da rok za žalbu teče od prvog narednog dana od dana donošenja presude, te da je rok za podnošenje žalbe istekao 11. decembra 2006. godine. Budući da je apelant protiv predmetne presude, podnio žalbu koju je neposredno predao sudu 13. decembra 2006. godine, kako stoji na prijemnom pečatu, sud je zaključio da je apelant žalbu podnio po proteku zakonskog roka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem žalbe protiv presude Osnovnog suda, broj P-

333/05 od 10. novembra 2006. godine, nije efektivno iscrpio pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2755/07 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio