Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3045/07 (Z. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3045/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine,, u predmetu broj AP 3045/07, rješavajući apelaciju Zore Majkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zore Majkić, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-

000 386 od 18. maja 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Ž-000 245 od 21. decembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci, broj Rs-52/2005 od 23. novembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zora Majkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 12. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 386 od 18. maja 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-000 245 od 21. decembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-52/2005 od 23. novembra 2005. godine. Apelantica je 6. marta 2008. godine dopunila apelaciju.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj Rs-52/2005 od 23. novembra 2005. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice protiv tužene Republike Srpske, Osnovnog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražila da se utvrdi da je kod tuženog zasnovala radni odnos na određeno vrijeme u periodu od 1. oktobra 1998. godine do 1. oktobra 2000. godine, te da je tuženi dužan da joj uplati doprinose, topli obrok i troškove prevoza sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je tužba apelantice neblagovremena iz razloga što apelantica nije prethodno tražila internu zaštitu svojih prava u skladu sa odredbom člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske, broj 11/94 i 6/97), odnosno da tužba nije podnesena u roku od 15 dana od dana isteka roka za odlučivanje o prigovoru.

3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda, broj Rs-

52/2005 od 23. novembra 2005. godine, Okružni sud je donio rješenje, broj 011-0-Ž-000 245 od 21. decembra 2006. godine, kojim je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo, da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku ali da za istu nije dao valjano obrazloženje. Sud je dalje naveo, da je odredbom člana 165. Zakona o radu propisano da se raniji propisi kojima je regulisano ostvarivanje i zaštita prava radnika primjenjuju samo u onim postupcima koji su započeti prije stupanja na snagu Zakona o radu (16. novembra 2000. godine), dok su odredbom člana 105. istog zakona propisani uslovi i rok za podnošenje tužbe kod povrede prava iz radnog odnosa. Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelantica prije podnošenja tužbe bila dužna da pokrene postupak interne zaštite svojih prava kod poslodavca, dok je ispravan zaključak prvostepenog suda da je tužba apelantice neblagovremena jer je podnesena 23. marta 2005. godine, a zaštita prava se odnosi na period od 1. oktobra 1998. godine do 1. oktobra 2000. godine, nakon proteka roka od jedne godine od saznanja za povredu pa i roka od tri godine od dana učinjene povrede.

4. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem, broj 118-0-Rev-07-000 386 od 18. maja 2007. godine, odbacio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda pozivajući se na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari kao vrijednost spora označila iznos od 5000,00 KM, te kako prema ocjeni suda odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, sud je zaključio da je revizija u konkretnoj pravnoj stvari nije dozvoljena.

5. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelanticina tužba kojom je tražila da se utvrdi da je kod Osnovnog suda u Banjaluci zasnovala radni odnos na određeno vrijeme, te da je poslodavac dužan da joj uplati doprinose, topli obrok i troškove prevoza sa zakonskom zateznom kamatom je rješenjem Osnovnog suda, broj Rs-52/2005 od 23. novembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Ž-000 245 od 21. decembra 2006. godine, odbačena kao neblagovremena. Potom je Vrhovni sud odbacio apelanticinu reviziju kao nedozvoljenu.

9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP 1969/06 od 11. marta 2008. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3045/07 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio