Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-879/07 (M. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-879/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 879/07, rješavajući apelaciju apelaciju Milana Mikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Mikića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

118-0-Rev-06-001 048 od 2. februara 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-338/05 od 13. jula 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Mikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, koga zastupa Ljubomir Sandić, advokat iz Srpca, podnio je, 21. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-118-0-Rev-06-001 048 od 2. februara 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-338/05 od 13. jula 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. aprila 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-19/2005 od 16. juna 2005. godine, obavezan je AD «Ribnjak Bardača» (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu iznos od 2.767,00 KM po osnovu rada i ostvarene zarade za period od 1. marta 1997. godine do 31. decembra 1997. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. marta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.220,00 KM, a sve u roku od 15 dana od donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.

3. Međutim, Okružni sud je, osporenim rješenjem, broj Ž-338/05 od 13. jula 2006. godine, usvojio žalbu tuženog, pa je prvostepenu presudu ukinuo i tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu, te obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. U obrazloženju odluke, Okružni sud je naveo da je mjerodavno pravo za razrješenje konkretnog spora Zakon o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), u kojem je odredbom člana 105. stav 1. regulisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu radi zaštite tog prava. Dalje, Okružni sud je obrazložio da je stavom 2. istog člana regulisano da se tužba može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine do dana učinjene povrede. Okružni sud je ukazao da su navedeni rokovi procesna pretpostavka koja se tiče blagovremenosti, na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Budući da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari tražio isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa koja imaju karakter obročnih davanja koja dospijevaju svakog mjeseca za prethodni mjesec, Okružni sud je zaključio da je apelant morao podnijeti tužbu u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu ovih potraživanja. Okružni sud je zaključio, također, da je apelant svakog mjeseca kad mu nije isplaćena plata, imao takvo saznanje o povredi prava. Kako je tužbu za sva potraživanja apelant podnio 1. marta 2004. godine, a potraživao je neisplaćene plate za period od 1. marta 1997. godine do 31. decembra 1997. godine, Okružni sud je zaključio da je slijedom odredbe 105. Zakona o radu, njegova tužba neblagovremena. S obzirom na sve navedeno, Okružni sud je zaključio da Osnovni sud nije mogao postupati po tužbi koji se odnosi na potraživanja koja su neblagovremena, pa je primjenom odredbe člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05) (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio.

5. Apelant je protiv Presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji je Rješenjem, broj 118-0-Rev-06-001-048 od 2. februara 2007. godine, reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju Rješenja, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 237. stav 1. ZPP-a, propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. U konkretnom predmetu pobijani dio pravosnažne presude je 3.767,00 KM, pa je revizija odbačena kao nedopuštena. Vrhovni sud nije našao da u konkretnom slučaju ima uslova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, jer odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

6. Apelant je naveo da su mu je sporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz II /3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava

Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primijeni odredbe člana 105. Zakona o radu i člana 237. stav 3. ZPP-a.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Apelant se žali na povredu svojih prava usljed «nezakonite» odluke drugostepenog suda, koji je, navodno, pogrešno primijenio prekluzivne rokove iz Zakona o radu te smatra da je odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. ZPP-a.

10. U konkretnom slučaju, podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02 i 63/03), kojim je u odredbama iz člana 105. stav 2. propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava.

11. Dakle, Okružni sud je utvrdio da zbog propusta koji je na strani apelanta, jer tužbu nije podnio u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, nije potrebno raspravljati o tužbenom zahtjevu, već je tužba odbačena iz formalnih razloga. Apelant nije argumentovano opravdao činjenicu propusta podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelant nije opravdao tvrdnju da je podnošenje tužbe u zakonom propisanom roku, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njega, zbog čega bi formalna odluka Okružnog suda predstavljala povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka iz kojeg razloga je i ukinuta presuda prvostepenog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-879/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio