Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1958/06 (V. D.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Vanredni pravni lijekovi
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1958/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1958/06, rješavajući apelaciju Vehida Džananovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vehida Džananovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl.z-45/02 od 27. aprila 2006. godine i broj Kž-
442/05 od 1. februara 2006. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Kv-108/05 od 22. jula 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Vehid Džananović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, koga zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 6. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvl.z-45/02 od 27. aprila 2006. godine i broj Kž-
442/05 od 1. februara 2006. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kv-108/05 od 22. jula 2005. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-
63/00 od 20. oktobra 2000. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine, apelant je oglašen krivim da je izvršio krivično djelo – teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 320. stav 4. u vezi sa članom 318. stav 3. Krivičnog zakona FBiH, čije su radnje izvršenja opisane u izreci prvostpene presude, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i 6 mjeseci. Ponavljanje krivičnog postupka
3. Apelant je, 27. januara 2003. godine, Kantonalnom sudu podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka koji je okončan presudom Kantonalnog suda, broj K-63/00 od 20. oktobra 2000. godine. Uz zahtjev je, kao novi dokaz, priložio vještačenje Instituta saobraćajnog fakulteta u Beogradu od 13. januara 2003. godine. Kantonalni sud je rješenjem, broj Kv-12/03 od 25. marta 2003. godine, odbacio zahtjev apelanta za ponavljanje krivičnog postupka, uz obrazloženje da nalaz, odnosno eksprtiza saobraćajne nezgode koju je po zahtjevu i trošku apelanta uradio Institut saobraćajnog fakulteta u Beogradu nije novi dokaz po kome bi ovaj sud dozvolio ponavljanje krivičnog postupka.
4. Vrhovni sud je odlučujući o žalbi aplanta donio rješenje, broj Kž-176/03 od 29. aprila 2003. godine, kojim je žalba apelanta uvažena, rješenje Kantonalnog suda od 25. marta 2003. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
5. Nakon izvršenog saobraćajnog tehničnog vještačenja Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu, a koje vještačenje je urađeno po naredbi Kantonalnog suda, broj Kv-12/03 od 3. oktobra 2003. godine, a na osnovu upute od strane Vrhovnog suda datih u rješenju od 29. aprila 2003. godine, Kantonalni sud je rješenjem, broj Kv-156/03 od 6. oktobra 2004. godine, odbio zahtjev apelanta za ponavljanje krivičnog postupka.
6. Vrhovni sud je odlučujući o žalbi apelanta donio rješenje, broj Kž-454/04 od 6. jula 2005. godine, kojim je žalbu djelimično uvažio, rješenje Kantonalnog suda od 6. oktobra 2004. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
7. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Kv-108/05 od 22. jula 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, broj Kž-442/05 od 1. februara 2006. godine, odbijen je zahtjev apelanta za ponavljanje krivičnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda, broj K-63/00 od 20. oktobra 2000. godine. Zahtjev za zaštitu zakonitosti
8. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud je rješenjem, broj Kvl.z-
45/02 od 27. aprila 2006. godine, odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti apelanta podnesen protiv presude Kantonalnog suda, broj K-63/00 od 20. oktobra 2000. godine i presude Vrhovnog suda, broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» U odnosu na prijedlog za ponavljanje postupka
11. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja koja su donosena u postupku u kojem je Kantonalni i Vrhovni sud odlučivao o prijedlogu apelanta za ponavljanje krivičnog postupka, okončanog presudom Vrhovnog suda, broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine.
12. Budući da član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantira pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv nekog lica Ustavni sud treba utvrditi da li je član 6. Evropske konvencije uopće primjenjiv na apelantov slučaj.
13. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe».
14. Dakle, iz navedenog proizilazi da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjima Vrhovnog i Kantonalnog suda nije odlučivano niti o građanskim pravima i obavezama apelanta niti o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje postupka. O osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravomoćno je odlučeno u krivičnom postupku okončanom presudom Kantonalnog suda, broj K-63/00 od 20. oktobra 2000. godine i presudom Vrhovnog suda, broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na zahtjev za zaštitu zakonitosti
15. Također, za utvrđivanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj potrebno je odgovoriti i na pitanje da li je postupak povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti predstavljao postupak u kojem je „utvrđivana osnovanost krivične optužbe“ protiv njega, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Ustavni sud je utvrdio da se, u postupku donošenja osporenog rješenja, Vrhovni sud ograničio samo na ispitivanje dopuštenosti podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonistosti u smislu relevantnih odredbi važećeg ZKP FBiH. Dakle, proizilazi da se u postupku donošenja osporenog rješenja nije utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa taj član u konkretnom slučaju nije primjenjiv. U konkretnom slučaju, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite.
17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o povredi prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, moraju odbaciti kao inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Apelant se također žali da je osporenim rješenjima Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud konstatuje da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na djelotvoran pravni lijek, već se na pravo zagarantovano ovim članom, može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 13. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22). Stoga, da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije, prethodno je bilo potrebno utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjeniv član 6. stav 1. Evropske konvencije, na čiju je navodnu povredu apelant ukazao u svojoj apelaciji.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović