Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/08 (DOO «Sigma co» Prijedor)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-43/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-

43/08, rješavajući apelaciju DOO «Sigma co» Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Sigma co» Prijedor, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1105/04 od 12. decembra 2007. godine, rješenja Republičke uprave carina Republike Srpske 02/1-2 broj Up/II-

188/04 od 31. avgusta 2004. godine i rješenja Carinarnice Novi Grad 03/1-broj-483-UP-259/7 od 15. juna 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Sigma co» Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je, 3. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) U-1105/04 od 12. decembra 2007. godine, rješenja Republičke uprave carina Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava carina) 02/1-2 broj Up/II-188/04 od 31. avgusta 2004. godine i rješenja Carinarnice Novi Grad (u daljnjem tekstu: Carinarnica) 03/1-broj-483-UP-259/7 od 15. juna 2004. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenje pobijane odlluke do donošenja odluke Ustavnog suda.

2. Rješenjem Carinarnice 03/1-broj-483-UP-259/7 od 15. juna 2004. godine utvrđena je pravilna carinska osnovica za robu iz prvog rednog naimenovanja u količini od 960 paketa „milka čokolade-bijele“ i ista glasi 10.099,68 KM, na koju se obračunava i naplaćuje 10% carine u iznosu od 1.009,96 KM, 1% dažbine za carinsko evidentiranje u iznosu od 100,99 KM i posebna taksa u iznosu od 1.440,00 KM, te za robu iz drugog rednog naimenovanja u količini od 7.408 paketa „milka čokolade-mliječne“ i ista glasi 136.067,32 KM, na koju se obračunava i naplaćuje 10% carine u iznosu od 13.606,73 KM, 1% dažbine za carinsko evidentiranje u iznosu od 1.360,67 KM, posebna taksa u iznosu od 16.697,83 KM, uvozno ocarinjenu po JCI CI Novi Grad broj 8193 od 17. decembra 1999. godine. Apelant je obavezan da uplati iznos od 11.620,70 KM, od čega iznos od 10.564,28 KM carine i iznos od 1.056,42 KM dažbine za carinsko evidentiranje na ime manje obračunatih i naplaćenih carinskih dažbina za naprijed navedenu robu, pod prijetnjom prinudne naplate uz obračun i naplatu zatezne kamate. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je predmetna roba uvozno carinjena po znatno nižim cijenama robe u odnosu na transakcijsku vrijednost identične robe prodane za izvoz u Bosni i Hercegovini i izvezene u isto vrijeme kada i roba čija se vrijednost utvrđuje i da je po tom osnovu manje obračunato i naplaćeno 10.564, 28 KM carine i 1.056,42 KM dažbine za carinsko evidentiranje i da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za naknadnu naplatu shodno odredbama člana 96. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/99).

3. Republička uprava carina, odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Carinarnice 03/1-broj-483-UP-259/7 od 15. juna 2004. godine, donijela je rješenje 02/1-2 broj Up/II-188/04 od 31. avgusta 2004. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana.

4. Protiv rješenja Republičke uprave carina 02/1-2 broj Up/II-188/04 od 31. avgusta 2004. godine apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj U-1105/04 od 12. decembra 2007. godine odbio tužbu apelanta kao neosnovanu.

5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Shodno praksi Ustavnog suda, kao i praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, smatra se da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u postupku koji se tiče primjene carinskog zakonodavstva, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-547/03 od 26. avgusta 2004. godine). Budući da u apelantovom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji zloupotreba prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta inkompatibilan ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

8. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud takođe podsjeća na svoje stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP-829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud smatra da se isto stanovište treba primijeniti i na apelantov slučaj, budući da se radi o primjeni carinskog zaknodavstva-Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/08 (DOO «Sigma co» Prijedor) | Sudska praksa | Aktio