Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-308/08 (D. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-308/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-308/08, rješavajući apelaciju Dragana Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Kovačevića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-
Uvp-07-000003 od 30. novembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Namik Silajdžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Uvp-07-
000003 od 30. novembra 2007. godine. Apelant je, podneskom od 30. aprila 2008. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «zabranio otuđenje stana od strane sadašnjeg «vlasnika» i korisnika stana».
2. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-U-06-
000 494 od 9. novembra 2006. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj Up.II-09-03-25-572/02 od 10. jula 2006. godine. Tim rješenjem Ministarstva je odbijena žalba apelanta podnesena protiv rješenja Grada Mostara- Odjel za urbanizam i građenje (u daljnjem tekstu: Odjel), broj 07/III-361-4609 od 18. maja 2006. godine, donesenog u obnovljenom postupku, kojim je ostavljeno na snazi Rješenje Odjela prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno-komunalnog gospodarstva Općine Mostar Jugozapad, broj 07/III-
409/97 od 17. decembra 1997. godine o odobrnju investitoru Stambenoj zadruzi «Projektant» Mostar (za Miljenka Levantića) legaliziranja izgrađenog stana na mansardi kolektivnog stambenog objekta u Ulici kraljice Katarine broj 7 u Mostaru.
3. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda, broj 007-0-U-06-000 494 od 9. novembra 2006. godine, podnio zahtjev Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda, ali je Vrhovni sud, pismenom broj 070-0-Uvp-07-000020, vratio zahtjev Kantonalnom sudu uz obrazloženje da je osporena presuda donesena uz primjenu kantonalnih propisa. Presudom Kantonalnog suda, broj 070-0-Uvp-07-00003 od 30. novembra 2007. godine, zahtjev apelanta za vanredno preispitavanje presude Kantonalnog suda, broj 007-0-U-06-000 494 od 9. novembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan. Kantonalni sud je konstatovao da je osporenom presudom od 9. novembra 2006. godine pravilno sud primijenio odredbe tada važećeg člana 143. Zakona o prostornom uređenju i sada važećeg člana 29. stav 1. Zakona o građenju HNŽ/HNK, te je pravilno zaključio da apelant u momentu donošenja osporenih rješenja organa uprave nije imao bilo kakvo zakonito pravo na sporni stan, odnosno bespravno građenu građevinu i da nema pravo na pravnu zaštitu kroz upravni postupak u pogledu izvršene legalizacije.
4. Apelant se žali da je pobijanom Presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na povratak iz Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
7. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G.protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud smatra da se zahtjev za vandredno preispitivanje pravosnažne sudske presude ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1128/04 od 12. aprila 2005. godine). Budući da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude odbijen kao neosnovan, to je u njegovm slučaju bio neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Obzirom na naprijed navedeno konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda, broj 007-0-U-06-000 494 od 9. novembra 2006. godine, koja je uručena punomoćniku apelanta 17. novembra 2006. godine. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 28. januara 2008. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović