Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-390/08 (D. M.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-390/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-390/08, rješavajući apelaciju Dalibora Martinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dalibora Martinovića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001539 od 13. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 254 od 5. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P.190/03 od 28. novembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Dalibor Martinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupaju odvjetnici Karlo Sesar, Zdenko Ćurić i Marijo Miletić iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sesar-Ćurić i Miletić iz Mostara, podnio je, 1. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001539 od 13. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 254 od 5. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.190/03 od 28. novembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.190/03 od 28. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 254 od 5. maja 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje o tužene Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva pravde-Okružnog zatvora u Mostaru (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 02-7-258/95 od 9. novembra 1995. godine, te da se u skladu sa tim, naloži tuženom da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljao do donošenja nezakonitog rješenja o prestanku radnog odnosa, kao i da mu se uspostavi radno-pravni status koji je imao do donošenja pobijanog rješenja uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 254 od 5. maja 2006. godine izjavio reviziju, koja je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-
Rev-06-001539 od 13. novembra 2007. godine. Vrhovni sud je naveo da je članom 53. stav 2. tačka 2, u vezi sa članom 316. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu ZPP), određeno da je tužitelj dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora. Nadalje, sud je istakao da se prema označenoj vrijednosti spora cijeni pravo na izjavljivanje revizije, odnosno odnosno dopustivost iste, te je podsjetio da je članom 237. stav 2. ZPP-a propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. U vezi sa tim, Vrhovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju apelant nije u tužbi, niti na pripremonm ročištu, označio vrijednost predmeta spora, pa je zaključio da revizija nije dopuštena imajući u vidu citiranu odredbu ZPP-a. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP-a, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 247. stav 1. istog zakona.
4. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno odlučio kada je odbacio reviziju primjenom člana 316. stav 1. i člana 237. stav 3. ZPP-a, te u vezi sa tim navodi da se u konkretnom postupku vrijednost predmeta spora nije mogla izraziti u novcu, kao i da je odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Apelant se žali da je odlukom Vrhovnog suda i odlukama nižestepenih sudova povrijeđeno njegovo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 254 od 5. maja 2006. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda 070-0-Rev-06-001539 od 13. novembra 2007. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 254 od 5. maja 2006. godine.
8. S obzirom da je rješenje Vrhovnog suda o odbacivanju reviziji doneseno 13. novembra 2007. godine, neosporno je da je presuda Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 254 od 5. maja 2006. godine, uručena apelantu prije tog datuma, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 1. februara 2008. godine. Iz prednjeg proizilazi da je apelacija da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović