Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-603/07 (S. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-603/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 603/07, rješavajući apelaciju Saše Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Kovačevića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Ž-
06-000 708 od 29. novembra 2006. godine, i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj RS 589/01 od 11. augusta 2006. godine, u odnosu na naknadu toplog obroka za period od 1. marta 1999. do 23. jula 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) Banje Luke, kojeg zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnio je 13. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-06-000 708 od 29. novembra 2006. godine, i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS 589/01 od 11. augusta 2006. godine.
2. Rješavajući po tužbi apelanta protiv Republike Srpske, Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate toplog obroka, Osnovni sud donio je presudu, broj RS 589/01 od 11. augusta 2006. godine, kojom je utvrdio da je tužba apelanta povučena u dijelu u kojem je tražio isplatu naknade za topli obrok za period od 1. augusta do 31. decembra 1998. godine, i za period od 1. januara do 1. marta 1999. godine (prvi stav izreke presude), a tužbu apelanta u dijelu u kojem je tražio isplatu toplog obroka za period od 1. marta 1999. do 23. jula 2000. godine, i od 1. maja do 30. oktobra 2001. godine, sud je odbacio kao neblagovremenu (stav dva izreke presude). Istovremeno Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu za topli obrok za period od 1. augusta 2000. do 1. aprila 2001. godine (treći stav izreke presude). Osnovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju, iako apelant ima status profesionalnog vojnika i tužena strana je Vojska Republike Srpske, primjenjiv je Zakon o radu, a ne Zakon o Vojsci, jer Zakon o Vojsci ne sadrži odredbe koje regulištu postupak zaštite prava iz radnog odnosa. Nadalje, u odnosu da odbacujući dio presude koji se odnosi na potraživanje toplog obroka za period od 1. marta 1999. do 23. jula 2000. godine, sud je naveo je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. jula 2001. godine, dakle nakon isteka roka od jedne godine od dana saznanja za učinjenu povredu, a kako je propisano članom 67. stav 1. tačka 2. u vezi sa odredbom člana 105. Zakona o radu. U odnosu na potraživanje toplog obroka za period od 1. maja do 30. oktobra 2001. godine, sud je naveo da je tužbeni zahtjev u vezi stim postavljen u pismenom podnesku od 24. januara 2005. godine, te je tužba i u ovom dijelu, također, neblagovremena primjenom člana 67. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 105. Zakona o radu.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je donio rješenje, broj 011-0-Ž-06-000 708 od 29. novembra 2006. godine, kojim je žalbu djelimično uvažio, i ukinuo rješenje sadržano u presudi Osnovnog suda, broj RS 589/01 od 11. augusta 2006. godine, u dijelu kojim je odbačena tužba apelanta za isplatu naknade za topli obrok za period od 1. maja do 30. oktobra 2001. godine, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu, a žalbu apelanta je odbio i potvrdio rješenje kojim je odbačena kao neblagovremena tužba za naknadu toplog obroka za period od 1. marta 1999. do 23. jula 2000. godine. Okružni sud je obrazložio da je u dijelu u kojem je odbacio kao neblagovremenu tužbu apelanta za naknadu toplog obroka za period od 1. marta 1999. do 23. jula 2000. godine, prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i primijenio zakon, dok je u odnosu na tužbu apelanta za isplatu naknade za topli obrok za period od 1. maja do 30. oktobra 2001. godine, prvostepeni sud pogrešno izveo zaključak da je apelant u svom podnesku iz 2005. godine prvi put postavio takav tužbeni zahtjev, jer je utvrđeno da je apelant u navedeom podnesku preinačio svoj prvobitni tužbeni zahtjev povećanjem iznosa koji potražuje, te da se nije radilo o postavljanju novog tužbenog zahtjeva od kojeg datuma je prvostepeni sud računao blagovremenost tužbe.
4. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su nadležni sudovi u njegovom predmetu, u dijelu kojim je njegova tužba za naknadu toplog obroka za period od 1. marta 1999. do 23. jula 2000. godine odbačena kao neblagovremena po pitanju rokova pogrešno primijenili odredbe Zakona o radu, tj odredbe o prekluzivnim rokovima, te da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen Zakon o obligacionim odnosima, odnosno odredbe o zastarjelosti potraživanja, kao i odredbe kojima je regulisan institut naknade materijalne štete i institut neosnovanog bogaćenja, jer smatra da je radni odnos ugovorni odnos između radnika i poslodavca, i da je poslodavac u njegovom slučaju bez pravnog osnova zadržao njegovu imovinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Ustavni sud zapaža da je predmet ovog apelacionog postupka rješenje Okružnog suda, broj 011-0-Ž-06-000 708 od 29. novembra 2006. godine, u dijelu kojim je potvrđena presuda Osnovnog suda o odbacivanju kao neblagovremene apelantove tužbe za naknadu toplog obroka za period od 1. marta 1999. do 23. jula 2000. godine.
7. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, radni odnosi u Republici Srpskoj su regulisani Zakonom o radu («Službeni glasnik Republike Srpske br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 47/02, 38/03, 66/03, 55/07, 20/07). Članom 105. stav 1. predmetnog zakona propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Stavom 2. istog člana propisano je da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od učinjene povrede.
9. U vezi sa gore navedenim, Ustavni sud zapaža da je shodno relevantnoj odredbi člana 105. Zakona o radu, apelant propustio subjektivni rok za podnošenje tužbe za isplatu jednog dijela svojih potraživanja iz radnog odnosa, zbog čega je Osnovni sud odbacio njegov tužbeni zahtjev kao neblagovremen, a što je potvrdio i Okružni sud odlučujući po žalbi apelanta protiv prvostepene odluke.
10. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant tužbu nadležnom sudu nije podnio u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije efektivno iscrpio sve raspoložive pravne lijekove, već je van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se i u ovom dijelu ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović