Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2185/07 (M. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2185/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 2185/07, rješavajući apelaciju

Milana Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Markovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-616/04 od 30. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Suad Sultanić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-616/04 od 30. decembra 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-1536/04 od 3. juna 2004. godine, i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/II-23-P-2581/99 od 18. juna 2003. godine.

2. Rješavajući po zahtjevu za vraćanje stana u posjed u ulici Behdžeta Mutevelića, broj 59 u Sarajevu, Uprava je donijela zaključak, broj 23-04/II-23-P-2581/99 od 18. juna 2003. godine, kojim je apelantov zahtjev odbacila kao neblagovremen obzirom da je podnesen nakon isteka zakonskog roka.

3. Apelant je protiv zaključka Uprave, broj 23-04/II-23-P-2581/99 od 18. juna 2003. godine, izjavio žalbu, ali je Ministarstvo donijelo rješenje, broj 27/02-23-1536/04 od 3. juna 2004. godine, kojim je odbilo njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo osporeni zaključak.

4. Protiv rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-1536/04 od 3. juna 2004. godine, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.

5. Kantonalni sud donio je presudu, broj U-616/04 od 30. decembra 2006. godine, kojom je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. Kantonalni sud je obrazložio da je, obzirom da je predmetni stan proglašen napuštenim, u skladu sa članom 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01) krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat napuštenih stanova bio 4. juli 1999. godine, a kako je zahtjev u konkretnom slučaju podnesen 30. augusta 1999. godine, proizilazi da je podnesen nakon isteka zakonskog roka. Stoga je Kantonalni sud utvrdio da su osporeno rješenje i prvostepeni zaključak doneseni na zakonit i pravilan način.

6. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 30. augusta 1999. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2185/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio