Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2945/07 (E. S.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2945/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-2945/07, rješavajući apelaciju Ekrema Sinanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Sinanovića, podnesena zbog neizvršenja presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-06-000 521 od 14. novembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ekrem Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je, 5. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-06-

000 521 od 14. novembra 2006. godine.

2. Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine, filijala Zenica (u daljnjem tekstu: Fond PIO) donio je rješenje broj 28-0222/01-1 od 13. jula 2001. godine, kojem se apelantu „ne priznaju prava iz invalidskog osiguranja“.

3. Apelant je protiv rješenja Fonda PIO broj 28-0222/01-1 od 13. jula 2001. godine, podnio žalbu Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod), koji u zakonom propisanom roku nije postupio po njegovoj žalbi, pa je apelant je poslao urgenciju, a nakon toga se obratio i nadležnoj upravnoj inspekciji, koja takođe, u zakonskom roku nije postupila po njegovom zahtjevu, pa je apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu zbog ćutanja administracije.

4. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-U-06-000 521 od 14. novembra 2006. godine uvažio žalbu apelanta i naložio tuženom Federalnom zavodu da u roku od 15 dana od prijema predmetne presude donese rješenje po žalbi apelanta od 17. maja 2006. godine, izjavljenoj protiv rješenja Fonda PIO broj 28-0222/01-1 od 13. jula 2001. godine. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je apelant tužbu radi ćutanja administracije podnio u skladu sa odredbama člana 10. i 20. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 9/05, u daljnjem tekstu Zakon o upravnim sporovima).

5. Apelant se žali da Federalni zavod nije postupio po navedenoj presudi čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelant se žali da Federalni zavod nije postupio po presudi Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 521 od 14. novembra 2006. godine, kojom je naloženo da u roku od 15 dana od prijema te presude donese odluku po apelantovoj žalbi.

9. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 10. Zakona o upravnim sporovima propisano da se upravni spor može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uslovima određenim u članu 20. tog Zakona, te da se stranka prethodno pisano obratila nadležnoj upravnoj inspekciji koja u roku od 30 dana nije postupila po njenom zahtjevu. Članom 20. istog zakona propisano je da ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

10. U konkretnom slučaju, nakon isteka roka u kojem je Federalni zavod trebao postupiti po presudi Kantonalnog suda, apelant nije postupio u skladu sa članom 10. Zakona o upravnim sporovima, odnosno nije se obratio upravnoj inspekciji, te, shodno tome, nije ispunio uslov za pokretanje upravnog spora zbog ćutanja administracije, predviđen članom 20. Zakona o upravnim sporovima. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2945/07 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio