Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3002/06 (A. D.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Šta se ne smatra imovinom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3002/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 3002/06, rješavajući apelaciju Ahmeta Džuderije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Džuderije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-
897/03 od 23. avgusta 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-1-409/03 od 15. maja 2003. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Foča broj 05-050-44-1949 od 28. marta 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Džuderija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pazarića, podnio je 4. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-897/03 od 23. avgusta 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-1-409/03 od 15. maja 2003. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Foča (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-44-1949 od 28. marta 2002. godine.
2. Rješenjem Odsjeka broj 05-050-44-1949 od 28. marta 2002. godine odbijen je zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Foči, ulica Petra Bojovića bb (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju svog rješenja Odsjek je naveo da je, nakon provedenog postupka, utvrđeno da apelant nikada nije uselio u predmetni stan, te da nije stekao stanarsko pravo na istom u smislu odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» broj 14/84).
3. Ministarstvo, odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Odsjeka broj 05-050-44-
1949 od 28. marta 2002. godine, donijelo je Rješenje broj 05-050-1-409/03 od 15. maja 2003. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana. U obrazloženju svog rješenja Ministarstvo je navelo da je odredbama člana 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) propisano da se odredbe ovog Zakona primjenjuju na nepokretnosti, uključujući i stanove na kojima postoji stanarsko pravo koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, bez obzira da li je stan proglašen napuštenim, pod uslovom da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine. Budući da iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da apelant nikada nije uselio u predmetni stan, odnosno nije stekao stanarsko pravo u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana u posjed.
4. Protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-1-409/03 od 15. maja 2003. godine apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj U-897/03 od 23. avgusta 2006. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da su upravni organi pravilno postupili kada su odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, budući da je u toku postupka nesporno utvrđeno da apelant ne posjeduje akt o dodjeli stana, odnosno da nikada nije ušao u posjed predmetnog stana.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da je i ranije u brojnim odlukama ukazao da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije daju pravo na poštivanje i zaštitu od uznemiravanja samo postojećeg doma koji apelant već ima, a ne pravo na sticanje doma. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sud nesporno utvrdili da apelant nikada nije uselio u predmetni stan. Stoga je očigledno da se odredbe člana 8. Evropske konvencije ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, jer apelant nikad nije živio u predmetnom stanu, niti je on ikada bio apleantov «dom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (vidi, također, Ustavni sud, odluka broj AP-690/04 od 13. oktobra 2005. godine).
8. Isti argumenti mogu se dati i u vezi sa apelantovim navodima u odnosu na povredu prava na imovinu. Naime član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, dok ne daje pravo na sticanje imovine (vidi npr., Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Navedeno stanovište je, u svojoj jurisprudenciji, podržao i Ustavni sud, naglašavajući da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina, dok se ne daje pravo na sitcanje imovine u budućnosti. Navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet konkretnog upravnog postupka i upravnog spora nije bila apelantova imovina, zato što apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, pa se taj stan i ne može smatrati njegovom «imovinom» u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega ne može uživati zaštitu koju navedeni članovi pružaju.
9. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović