Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-364/08 (PTU Bosna SI Travnik)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-364/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-364/08, rješavajući apelaciju PTU Bosna SI Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PTU Bosna SI Travnik, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽ-
07-000385 od 9. novembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj PS-133/02 A od 29. januara 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. PTU Bosna SI Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Seno Imširević, podnio je, 29. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽ-07-000385 od 9. novembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-133/02 A od 29. januara 2007. godine.
2. Općinski sud je donio presudu broj PS-133/02 A od 28. jula 2006. godine, kojom se smatra da je povučena tužba koju je apelant podnio protiv Sarajevske pivare DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) radi isplate duga, a da se podnesena protivtužba koju je podnio tuženi-protivtužitelj smatra tužbom. Takođe, predmetnom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog protivtužitelja kojim je tražio da se obavežu apelant i S.I. (zakonski zastupnik apelanta) da solidarno tuženom-protivtužitelju isplate iznos od 246.994,12 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da apelant nije pristupio na zakazano ročište za glavnu raspravu iako je bio uredno pozvan, te da se prisutni punomoćnik tuženog-protivtužitelja se nije upustio u raspravu po tužbi, zbog čega je sud, u smislu člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), tužbu smatrao povučenom.
3. Apelant je, 29. avgusta 2006. godine, podnio prijedlog za povrat u pređašenje stanje zbog propuštenog ročišta za glavnu raspravu od 5. jula 2006. godine, te predložio ukidanje presude broj Općinskog suda PS-133/02 A od 28. jula 2006. godine i zakazivanje novog ročišta. Povodom prijedloga za povrat u pređašnje stanje, Općinski sud održao raspravu, nakon koje je rješenjem broj PS-133/02 A od 29. januara 2007. godine, odbacio kao neblagovremen prijedlog apelanta za povrat u pređašnje stanje i odredio da predmetna presuda ostaje na snazi. Općinski sud je konstatovao da je apelant bio uredno obaviješten o održavanju ročišta za glavnu raspravu od 5. jula 2006. godine, na koju nije pristupio, te je 29. avgusta 2006. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje zbog propuštenog ročišta za glavnu raspravu. Cijeneći pomenuta dva datuma kao dokazana i neosporna, Općinski sud je utvrdio da je apelant propustio da podnese prijedlog u prekluzivnom roku od 8 dana u smislu člana 329. stav 2. ZPP-a. Takođe, Općinski sud je istakao da je datum prijema presude Općinskog suda od 28. jula 2006. godine, nebitan za računanje roka za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje, jer se u predmetnom slučaju radi o propuštanju procesne radnje pristupanja apelanta ročištu za glavnu raspravu.
4. Apelant je protiv rješenja Općinskog suda broj PS-133/02 A od 29. januara 2007. godine podnio žalbu, koju je Kantonalni sud odbio rješenjem broj 009-0-PŽ-07-000385 od 9. novembra 2007. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. Kantonalni sud je utvrdio da u predmetnom slučaju zakonski zastupnik apelanta bio prisutan na pripremnom ročištu pred prvostepenom sudom, koje je održano 7. marta 2006. godine i na kojem je obaviješten da će se ročište za glavnu raspravu održati 5. jula 2006. godine, te upozoren na posljedice za slučaj nepristupanja ročištu, propisane u članu 97. ZPP-a. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je zakonski zastupnik apelanta 3. jula 2006. godine bio na stomatološkom tretmanu, te da je tada ponovo naručen kod stomatologa radi hirurškog zahvata za dan 5. juli 2006. godine, odnosno isti dan kada je trebalo da se održi ročište za glavnu raspravu. Iz navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ni postojali opravdani razlozi za propuštanje ročišta jer je zakonski zastupnik apelanta 3. jula 2006. godine znao da će se ponovo morati javiti stomatologu 5. jula 2006. godine, kada je trebalo da se održi ročište za glavnu raspravu, o kojoj je bio obaviješten još 7. marta 2003. godine, te da je imao dovoljno vremena da angažuje drugo lice koje će umjesto njega prisustvovati ročištu. Kako nije bilo opravdanog razloga za propuštanje, odnosno razloga koji se nije mogao predvidjeti niti izbjeći, Kantonalni sud je zaključio da se rok za podnošenje prijedloga u konkretnom slučaju ne može računati od momenta saznanja za propuštanje, te da je prvostepeni sud pravilo postupio kada je utvrdio da rok za podnošenje prijedloga počeo teći od propuštanja ročišta za glavnu raspravu od 5. jula 2006. godine, kao i da je da je prijedlog apelanta neblagovremen. Takođe, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani svi žalbeni prigovori apelanta koji se odnose na momenat početka roka za podnošenje prijedloga, uključujući i prigovor da je zakonski zastupnik apelanta obavijestio telefonom postupajućeg sudiju da neće pristupiti na ročište za glavnu raspravu, jer su ti navodi potpuno paušalni i neutemeljeni.
6. Apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenjljivim.
9. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta, odnosno da li se apelant može pozivati na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u slučaju kada je odbačen kao neblagovremen njegov prijedlog za povrat u pređašnje stanje. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «[...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje apelanta ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom[...].“
10. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da se ovdje radi o situaciji kada je odbačen kao neblagovremen apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje, a u tom postupku je sud samo odlučivao o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje prijedlog za povrat u pređašnje stanje ili ne. U takvoj proceduri ne utvrđuju se građanska prava i obaveze, nije se odlučivao o meritumu tužbenog zahtijeva, tj. osnovanosti potraživanja apelanta prema tuženom-protivtužitelju, već se samo rješavalo o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju pozivanje apelanta na ustavno pravo na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, broj AP-2743/06 od 15. februara 2007. godine).
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović