Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-459/08 (GP «Građevinar» d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-459/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 459/08, rješavajući apelaciju GP «Građevinar» d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP «Građevinar» d.o.o. Mostar podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001 241 od 27. novembra 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-000 446 od 8. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj P. 251/02-I od 24. februara 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. GP «Građevinar» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić, iz Mostara, podnio je 8. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001 241 od 27. novembra 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-000 446 od 8. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 251/02-I od 24. februara 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj P. 251/02-I od 24. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje klauzule pravomoćnosti na Presudi zbog izostanka Općinskog suda broj P. 251/02 od 12. juna 2002. godine, stavljene na predmetnu presudu 20. jula 2002. godine. Apelant je obavezan da suprotnoj strani nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.829,68 KM u roku od 30 dana.
3. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Općinskog suda broj P. 251/02-I od 24. februara 2006. godine, donio je Rješenje broj 007-0-Gž-000 446 od 8. juna 2006. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neutemeljena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 42/98) kojima je propisano da se dostava državnim organima i pravnim licima obavlja predajom pismena osobi ovlaštenoj za primanje pismena ili radniku koji se zatekne u uredu odnosno poslovnoj prostoriji. Sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da mu poziv na raspravu za 12. juni 2002. godine i Presuda Općinskog suda broj P. 251/02 od 12. juna 2002. godine nisu uredno dostavljeni. Sud je naveo da je iz dostavnice za poziv na raspravu i dostavnice o uručenju predmetne presude apelantu vidljivo da je prijem navedenih pismena potpisala osoba D. Soldo, a da apelant nije dokazao da ta osoba nije njegov djelatnik.
4. Protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-000 446 od 8. juna 2006. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-001 241 od 27. novembra 2007. godine odbacio apelantovu reviziju. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostepenog suda kojim se postupak pravomoćno zzavršava, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. U konkretnom slučaju apelant se žali na odluke koje su donesene u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali o njegovom prijedlogu za ukidanje klauzule pravomoćnosti na Presudi Općinskog suda broj P. 251/02 od 12. juna 2002. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
8. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali o apelantovom prijedlogu za ukidanje klauzule pravomoćnosti nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u predmetnom postupku redovni sudovi su samo rješavali o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja uslova za ukidanje klauzule pravomoćnosti , te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. S druge strane, o građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije se odlučivalo u parničnom postupku u kojem je donesena Presuda broj P. 251/02 od 12. juna 2002. godine. Takođe, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o pravu na imovinu apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović