Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1183/08 (V. S.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1183/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1183/08, rješavajući apelaciju Vide Savić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vide Savić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 039 od 12. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-
P-06-000 027 od 31. oktobra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vida Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Marjan Savić, advokat iz Teslića, podnijela je 15. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 039 od 12. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-06-000 027 od 31. oktobra 2006. godine.
2. Apelantica je 16. decembra 2005. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu, protiv Republike Srpske, Osnovni sud (u daljnjem tekstu: tuženi), sa zahtjevom da se poništi Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici broj Su-470/04 od 20. septembra 2004. godine, koje je postalo konačno 29. septembra 2004. godine, da se naloži tuženom da apelanticu vrati na posao na radno mjesto zemljišno-knjižnog referenta, kao i da joj isplati razliku plate zemljišno-knjižnog referenta, počev od 21. decembra 2004. godine do povratka na posao, i primljene novčane naknade od Zavoda za zapošljavanje, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Osnovni sud je donio Rješenje broj 085-0-P-06-000 027 od 31. oktobra 2006. godine kojim je tužba apelantice odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 11/94 i 6/97) propisano da se protiv svakog rješenja ili akta, kojim je odlučeno o pravima radnika, može podnijeti prigovor funkcioneru koji rukovodi državnim organom u roku od 8 dana od dana uručenja rješenja ili drugog akta, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana od dana podnošenja prigovora. Ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnesenom prigovoru ili ako zaposleni nije zadovoljan odlukom funkcionera može se obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana. S obzirom da apelantica tokom postupka nije osporavala da je blagovremeno primila rješenje o prestanku radnog odnosa, kao i rješenje kojim je odlučeno o njenom prigovoru, a da je tužbu sudu podnijela tek 16. decembra 2005. godine, Osnovni sud je zaključio da je predmetna tužba neblagovremena u smislu člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Nadalje, sud je naveo da apelantica nezakonitost prestanka radnog odnosa zasniva na činjenici da je tuženi u međuvremenu vršio prijem određenog broja radnika sa istim ili sličnim kvalifikacijama u smislu odredbi člana 126. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00). Sud je naveo da bi se u tom slučaju blagovremenost podnošenja tužbe računala od dana kada je apelantica saznala za prijem radnika. Međutim, apelantica nije dokazala da je tuženi vršio prijem radnika u smislu člana 126. Zakona o radu, jer se po mišljenju suda prijem pripravnika i volontera ne smatra prijemom radnika u radni odnos u smislu citirane zakonske odredbe, niti su takvim primanjem povrijeđena prava apelantice.
4. Okružni sud, odlučujući o žalbi apelantice protiv Rješenja Osnovnog suda broj 085-0-
P-06-000 027 od 31. oktobra 2006. godine, donio je Rješenje broj 013-0-Gž-07-000 039 od 12. marta 2008. godine kojim je žalba apelantice odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
5. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili tužbu apelantice kao neblagovremenu budući da nije podnesena u roku koji je propisan odredbama člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Dakle, pobijanim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zahtjevu apelantice za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović