Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-683/07 (H.Š.M)

Odluka donesena 07. 07. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-683/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: Valerija Galić potpredsjednica, David Feldman i Miodrag Simović potpredsjednici i sudije Tudor Pantiru, Constance Grewe, Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 7. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-683/07, rješavajući apelaciju H.Š.M, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.Š.M, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-338/05 od 5. decembra 2006. godine, i Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-

227/04 od 30. decembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. H.Š.M (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je, 23. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-338/05 od 5. decembra 2006. godine, i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-227/04 od 30. decembra 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-52/01 od 3. jula 2003. godine, utvrđeno je da apelantici nije prestao radni odnos kod DD za inženjering «Graditelj» Teslić, pravnog prednika tuženog AD za inžinjering «Graditelj» Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), pa je tuženi obavezan da apelanticu vrati na posao i rasporedi na odgovarajuće radno mjesto u skladu sa njenom stručnom spremom, kao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa.

3. Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da se apelantica nalazila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog u periodu od 1978. godine do 1. juna 1992. godine, kada joj je prestao radni odnos. Također, nesporno je utvrđeno i da tuženi nije apelantici uručio rješenje o prestanku radnog odnosa. Apelantica je, 23. aprila 1999. godine, podnijela pismeni zahtjev Upravnom odboru tuženog za rješavanje svog radno-pravnog statusa, na koji joj tuženi nije odgovorio. Apelantica je, zatim, 22. maja 2001. godine, podnijela tužbu nadležnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa.

4. Razmatrajući pitanje blagovremenosti tužbe, Osnovni sud je utvrdio da je apelantici zaključena radna knjižica koja joj nije predata, te da je odjavljenja kod Javnog fonda PIO RS. Međutim, Osnovni sud je zaključio da «radna knjižica, potvrda o podnesenoj prijavi-odjavi J.F. PIO RS, kao ni činjenica da Upravni odbor tužene nikada nije odlučio o pismenom zahtjevu apelantice za regulisanje njenog radno-pravnog statusa, ne mogu zamijeniti rješenje o prestanku radnog odnosa, koje tužena nikada nije donijela za [apelanticu]». Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da apelantica ne može snositi štetne posljedice zbog propusta koje je učinio tuženi. Osnovni sud je naveo da je članom 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/79, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka konkretnog spornog odnosa, propisano da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju dostaviti radniku u pismenom obliku, uz pouku o pravu na prigovor. Na osnovu toga, Osnovni sud je utvrdio da je nedostavljanjem rješenja o prestanku radnog odnosa, apelantici onemogućeno da prethodno koristi internu zaštitu, predviđenu čl. 79. i 80. pomenutog zakona. Iz tih razloga, Osnovni sud je zaključio da za apelanticu nisu tekli zakonom predviđeni rokovi, te da je tužba blagovremena, pa je dalje odlučivao o meritumu spora.

5. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude Okružni sud je Rješenjem, broj Gž-

227/04 od 30. decembra 2004. godine, uvažio žalbu i pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu apelantice odbacio kao neblagovremenu. Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud prilikom donošenja prvostepene odluke pogrešno primjenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je članom 80. stav 1. ZOPRO propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Stavom 2. istog člana propisano je da prigovor iz stava 1. tog člana radnik podnosi organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Nadalje, Okružni sud je naveo da je članom 83. stav 1 ZOPRO propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Stavom 2. istog člana propisano je da radnik zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.

6. Okružni sud je naročito istakao da je apelantica tužbu podnijela prvostepenom sudu 22. maja 2001. godine, a da od 1. juna 1992. godine, kao dana njenog faktičkog prestanka radnog odnosa kod tuženog, apelantica nije ni pokušala pred nadležnim organima tuženog tražiti ostvarenje svojih prava iz radnog odnosa, iako je svo vrijeme živjela u Tesliću. Okružni sud je zaključio da je apelantica «bila potpuno pasivna dugi niz godina» u vezi s ostvarivanjem svojih prava iz radnog odnosa, što je dovelo do proteka zakonom propisanih rokova prekluzivne prirode. Zbog toga je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pogriješio jer je tužbu meritorno razmatrao, umjesto da je odbaci kao neblagovremenu. Također, Okružni sud je uzeo u obzir i činjenicu da zbog ratnih događanja apelantica nije mogla tražiti zaštitu sve do 19. juna 1996. godine kao dana formalnog ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u Republici Srpskoj: Međutim, od tog dana nadalje, Okružni sud navodi da nije bilo zapreka da apelantica zatraži internu zaštitu kod tuženog podnošenjem prigovora. Također, Okružni sud je naveo da činjenica da apelantici nije dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa nije oslobodilo apelanticu obaveze da zatraži zaštitu kod poslodavca u smislu člana 80. stav 2. ZOPRO, dakle u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu. Na osnovu svega navedenog, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz člana 83. ZOPRO za ostvarivanje sudske zaštite, odnosno da je tužba neblagovremena, jer je podnesena nakon proteka zakonom propisanog prekluzivnog roka.

7. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-338/05 od 5. decembra 2006. godine, odbio reviziju apelantice protiv drugostepene odluke, ocijenivši da je stanovište drugostepenog suda pravilno i na zakonu zasnovano. Vrhovni sud je istakao da je tuženi bio obavezan da apelantici uruči pismenu odluku o prestanku radnog odnosa, što nije učinio. Međutim, Vrhovni sud je također naveo da ovaj propust tuženog nije oslobodio apelanticu obaveze da se u zakonom propisanim rokovima, nakon saznanja o prestanku radnog odnosa, obrati tuženom, a zatim sudu za zaštitu prava. Vrhovni sud je utvrdio, prema stanju u spisu, da je apelantica najkasnije 1994. godine saznala odnosno morala saznati da joj je prestao radni odnos. Naime, apelantica je sama izjavila da je upućena na čekanje 1. juna 1992. godine i da je još dva puta u toku te godine pozivana na posao, poslije čega više nije radila kod tuženog. Prema Zakonu o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» broj 25/93, u daljnjem tekstu: ZRO), koji je stupio na snagu 7. januara 1994. godine, propisano je da se radnik može uputiti na čekanje najduže šest mjeseci, nakon čega mu prestaje radni odnos istekom otkaznog roka, koji može iznositi najduže četiri mjeseca, ako se ne steknu uslovi da bude raspoređen na odgovarajuće radno mjesto. Vrhovni sud je naveo da su rok od šest mjeseci i otkazni rok u smislu navedenog zakona istekli u odnosu na apelanticu najkasnije do kraja 1994. godine, kada joj je «moralo biti jasno» da joj je prestao radni odnos.

8. Vrhovni sud je naveo da je u to vrijeme trajao rat, što je potrebno uzeti kao objektivnu okolnost koja je apelanticu sprečavala da se obrati tuženom radi zaštite prava. Međutim, kako je ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine, od toga dana više nije bilo nikakvih objektivnih smetnji da se apelantica obrati tuženom radi zaštite prava. Apelatnica se, prema dokazima u spisu, obratila tuženom tek 23. aprila 1999. godine, a kako joj tuženi nije odgovorio, tužbu sudu je podnijela tek dvije godine kasnije, odnosno 22. maja 2001. godine. Ovo prema stanovištu suda nikako ne može biti primjeren rok jer je od prestanka ratne opasnosti prošlo više od dvije godine, a apelantičina navodna usmena obraćanja tuženom nemaju svojstvo zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa. Time je, kako je naveo Vrhovni sud, apelantica «ispoljila neaktivnost i nezainteresovanost za ostvarenje prava», odnosno propustila je prekluzivne rokove iz člana 83. ZOPRO, odnosno čl. 55-57. ZRO, čime je izgubila i sama prava čiju je zaštitu tužbom tražila. Vrhovni sud je, također, naveo da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne ograničava domaće zakonodavstvo da propiše zakonske rokove za zaštitu prava iz radnog odnosa, čijim istekom prastaju ta prava.

9. Apelantica smatra da su osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prvo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

11. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom.

12. U konkretnom slučaju, apelantica osporava Rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-338/05 od 5. decembra 2006. godine, kojim je potvrđeno Rješenje Okružnog suda, broj Gž-227/04 od 30. decembra 2004. godine, a kojim je odbačena apelantičina tužba. Naime, Okružni sud je utvrdio da je apelantica propustila blagovremeno podnijeti prigovor poslodavcu u vezi sa kršenjem njenih prava iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, kako je to propisanom članom 80. ZOPRO, koji je u relevantno vrijeme bio na snazi. Korištenje ovog pravnog lijeka u zakonom propisanom roku, uslov je za ostvarenje sudske zaštite, kako je to propisano članom 83. istog zakona. Ustavni sud ukazuje da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu.

13. Također, Ustavni sud ističe da prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.), a isti stav je zauzeo i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine i AP-1169/06 od 13. septembra 2007. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dozvoljavaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u «naročitim okolnostima», odnosno kada se može dokazati da postoji «administrativna praksa» kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije su vrlo rijetko prihvatali navode o postojanju «naročitih okolnosti», a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977.), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989.), da su stari i bolesni (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991.), i sl.

14. U konkretnom slučaju, Vrhovni i Okružni sud su, kod odlučivanja da li su ispoštovani zaknom propisani rokovi za traženje zaštite pred sudom, uzeli u obzir sve okolnosti o čemu su dali jasna i detaljna obrazloženja u svojim odlukama. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naročitu pažnju posvetio pitanju vremena kad je apelantica svakako saznala da joj je radni odnos prestao. Naime, Vrhovni sud je na osnovu dokaza u spisu i izjave same apelantice utvrdio da je apelantica nesumnjivo saznala za prestanak radnog odnosa do kraja 1994. godine, iako joj nije formalno bilo uručeno rješenje, ali da se nije obratila tuženom sve do 1999. godine. Vrhovni i Okružni sud su također uzeli u obzir i period ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti kao objektivnu prepreku zbog koje apelantica nije mogla tražiti zaštitu. U vezi s tim, sudovi su utvrdili da čak ni nakon zvaničnog proglašenja prastanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, 19. juna 1996. godine, apelantica nije, u periodu dužem od dvije godine, preduzela nikakve korake u pravcu traženja zaštite svojih prava. Ustavni sud također primjećuje da je apelantica, nakon što joj tuženi nije odgovorio na zahtjev koji je podnijela 23. aprila 1999. godine, tužbu sudu podnijela tek nakon proteka roka od još dvije godine, mada u takvom slučaju ZOPRO predviđa prekluzivni rok od 30 dana.

15. Ustavni sud naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcionisanju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Zbog toga se kod traženja zaštite koju zakon omogućava, ti rokovi moraju poštovati, a redovni sudovi po službenoj dužnosti vode računa o zakonskim rokovima. Međutim, apelantica je svojim propustima da iskoristi pravo na traženje zaštite kod poslodavca u zakonom propisanom, prekluzivnom roku, dovela do nemogućnosti suda da meritorno raspravlja o njenom tužbenom zahtjevu. Iz navedenog proizlazi da apelantica nije iskoristila sve pravne lijekove koje je imala prema zakonu.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-683/07 (H.Š.M) | Sudska praksa | Aktio