Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1505/08 (B. B.)

Odluka donesena 14. 07. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1505/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić potpredsjednica Miodrag Simović potpredsjednik, Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, sudije, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-1505/08, rješavajući zahtjev Borislava Berjana, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Borislava Berjana za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Berjan (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Gavrilo Gunjak, advokat iz Sarajeva, podnio je, 23. maja 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-08-000002 od 5. marta 2008. godine, i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-K-06-000088 od 15. oktobra 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo apelantu dalje izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj Presudi Kantonalnog suda, broj 009-0-K-06-000088 od 15. oktobra 2007. godine, do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj 009-0-K-06-000088 od 15. oktobra 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: preuzeti KZ SFRJ) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ, pa je na osnovu navedenih zakonskih propisa i primjenom odredbi člana 41. stav 1. istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Istom presudom, a na osnovu člana 50. preuzetog KZ SFRJ u izrečenu kaznu zatvora apelantu se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru i to od 31. maja 2006. godine, pa nadalje. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) oštećeni je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. Na osnovu člana 202. stav 4. ZKP apelant je oslobađen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, te su isti pali na teret budžetskih sredstava suda.

3. Odlučujući o žalbi apelanta, Vrhovni sud je Presudom, broj 070-0-Kž-08-000002 od 5. marta 2008. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Kantonalnog suda, broj 009-0-K-

06-000088 od 15. oktobra 2007. godine.

4. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da je potvrđivanjem optužnice bez ijednog materijala priloženog uz optužnicu iz kojeg bi se moglo utvrditi postojanje osnovane sumnje kao i onemogućavanje apelantu da podnese prethodne prigovore, povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dalje apelant navodi da je onemogućen da provođenjem dokaza uviđajem na licu mjesta uz saslušanje svjedoka pobije iskaze svjedoka optužbe i utvrdi pravo činjenično stanje, te smatra da je povrijeđeno načelo neposrednosti jer je presuda zasnovana na iskazima svjedoka iz istrage iako su svoje iskaze dali na glavnom pretresu. Razlozi odbijanja provođenja dokaza uviđajem na licu mjesta, koji su opravdani navodnim uznemiravanjem građana prema mišljenju apelanta potpuno su neprimjereni u svjetlu optužbe i zaprijećene kazne zatvora za krivična djela koja se stavljaju na teret i predstavljaju povredu prava na odbranu. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost jer nije bio izveden pred sud prilikom rješavanja o pritvoru niti je obaviješten o svim optužbama protiv njega. Na kraju apelant predlaže da Ustavni sud, obzirom na navedene povrede Ustava i Evropske konvencije, donese privremenu mjeru kojom se nalaže prekid daljnjeg izdržavanja kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Kantonalnog suda, broj 009-0-K-06-000088 od 15. oktobra 2007. godine do okončanja postupka po podnijetoj apelaciji.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom II/3d Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

9. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant u veoma opširnoj i detaljno argumentiranoj apelaciji nudi navode, činjenice i dokaze kojim potkrepljuje svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnog prava i prava iz Evropske konvencije. Međutim, apelant ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo, zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Apelant smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni i druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1505/08 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio