Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-381/07 (M. M.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-381/07
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić potpredsjednica Miodrag Simović potpredsjednik, Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, sudije na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-381/07, rješavajući zahtjev Mirsade Mujadžić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Mirsade Mujadžić za donošenje privremene mjere.
Odlaže se izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Mujadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Nađisa Tabaković, advokatica iz Bihaća, podnijela je, 19. januara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-72/04 od 2. marta 2005. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri, broj AP-381/07 od 14. februara 2007. godine, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere do donošenja odluke Ustavnog suda. Ustavni sud je pri donošenju odluke imao u vidu da apelantica nije koristila mogućnost koju ima po Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovine kojim su propisani način i postupak odlaganja izvršenja kazne, a koja joj je mogućnost bila na raspolaganju i u vrijeme donošenja navedene odluke.
3. Apelantica se naknadno, 1. aprila 2008. godine, ponovo obratila sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj K-72/04 od 2. marta 2005. godine, apelantica je oglašena krivom, da je na način opisan u izreci presude učinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3., a u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je za to krivično djelo uz primjenu odredaba iz člana 51. stav 1. tačka b) KZ FBiH i odredaba člana 42. i 43. istog zakona osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istom presudom apelantici je na temelju člana 76. stav 1. KZ FBiH izrečena mjera sigurnosti zabrane obavljanja poziva djelatnosti ili dužnosti na period od dvije godine, koji rok se računa nakon pravomoćnosti presude, odnosno izdržane kazne. Na osnovu člana 114. stav 1. i 2. KZ FBIH od apelantice je oduzeta imovinska korist u iznosu od 66.579,00 KM pribavljena krivičnim djelom.
5. Vrhovni sud je Presudom, broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine, odbio kao neosnovanu žalbu kantonalnog tužitelja u Bihaću protiv prvostepene Presude u odnosu na apelanticu, a djelimično uvažio apelantičinu žalbu protiv prvostepene presude u pravnoj ocjeni djela i u odluci o kazni, te preinačio presudu Kantonalnog suda tako da su radnje za koje je tom presudom oglašena krivom kvalificirane kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH za koje je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok su odluka o izrečenoj mjeri sigurnosti zabrane obavljanja poziva djelatnosti ili dužnosti u smislu člana 76. stav
1. KZ FBiH i odluka o oduzimanju imovinske koristi ukinute, kao i odluka o troškovima krivičnog postupka, a o kojim troškovima će predsjednik vijeća toga suda odlučiti posebnim rješenjem.
6. Apelantica smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. stav 2. i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu svojih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, tj. drugostepeni i prvostepeni sud su «očigledno proizvoljno postupili ne iznoseći sadržaj dokaza, te nisu sa jednakom pažnjom cijenili kako dokaze optužbe tako i dokaze odbrane. Odbrana je na vijeću od 7. decembra 2006. godine Vrhovnom sudu dostavila novi dokaz, koji ranije nije mogao biti dostavljen, jer je još bila u toku transformacija Komunalno stambenog fonda u JU «Komunalni stambeni fond» Cazin. Upravni odbor JU «Komunalno stambeni fond» Cazin, 8. juna 2006. godine, donio je Zaključak pod brojem 03-104/06, u kojem stoji da je u postupku utvrđivanja imovine ukinutog Komunalno stambenog fonda kao pravnog sljednika ukinutog SIZ-a na osnovu dokumentacije finansiranja izgradnje u objektu «04 B1» utvrđeno da je dvosobni stan u Cazinu Mala Lisa bb 03-1/1-1/98 koji je dodijeljen Mirsadi Mujadžić pripadao Radnoj zajednici SIZ-a. Taj dokaz, koji je odlučan i imao bi takav značaj da je razmatran, sam za sebe i u vezi sa ostalim dokazima, da bi bio podoban da apelanticu oslobodi od krivnje. Vrhovni sud ne samo da nije cijenio, nego ga je potpuno zanemario, pa je time povrijedio apelantičino pravo na odbranu, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.»
7. U svom podnesku od 1. aprila 2008. godine apelantica je navela da je iscrpila sve mogućnosti za odlaganje izvršenja kazne koje predviđa Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, jer su nadležni sudovi uvažili opravdanim razloge koje je isticala u vezi sa odgađanjem izvršenja kazne, što govori o osnovanosti donošenja privremene mjere. Apelantica navodi da je u međuvremenu i sama teško oboljela, što dodatno opravdava donošenje privremene mjere. Apelantica ističe da bi donošenjem privremene mjere od strane Ustavnog suda bile spriječene nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Apelantica ističe «Kako je ljudski život najvažnije pravo pojedinca, te kako je ono Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićeno i pravednim suđenjem, a kako u apelaciji kao apelantica tvrdim da je to pravo kod mene grubo povrijeđeno, onda je sigurno da bi donošenjem privremene mjere bile spriječene nenadoknadive štetne posljedice po moje zdravlje i život moje maloljetne djece.» Apelantica je dostavila medicinsku dokumentaciju, odnosno nalaz o njenom sadašnjem stanju zdravlja (otpusno pismo Kantonalne bolnice dr. Irfan Ljubijankić Bihać –psihijatrija od 21. marta 2008. godine), u kojem je konstatirano da je apelantica primljena u bolnicu kao hitan slučaj zbog suicidalnih misli i liječena u bolnici od 10. marta do 21. marta 2008. godine, te otpuštena sa dijagnozom «krizno stanje» uz određivanje uzimanja konkretnih lijekova. Također je konstatirano da se kod bolesnice radi o ozbiljnom posttraumatskom poremećaju, te da suicidalnost koja kod bolesnice perzistira kroz duži period je ozbiljna i može biti učinjena. Uz medicinsku dokumentaciju dostavljeno je i Rješenje Kantonalnog suda, broj 000-1-Iksž-
08-000 002 od 6. marta 2008. godine, kojim je apelantici bilo odloženo izvršenje kazne zatvora na rok od tri mjeseca koji je počeo teći od prijema rješenja.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.
9. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojim Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati neotklonjive štetne posljedice.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno označen u apelaciji i priloženim dokazima može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud ukazuje da je apelantica učinila izvjesnim da boluje od psihičkog poremećaja i da je pod dijagnozom «krizno stanje» primljena u bolnicu kao hitan slučaj zbog suicidalnih misli, te da je liječena u bolnici od 10. marta do 21. marta 2008. godine. Također, evidentno je da je apelantica i dalje pod stalnim ljekarskim nadzorom i terapijskim tretmanom. U ovim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-296/05 od 7. decembra 2006. godine, mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanticu, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere.
13. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu konkretnog predmeta.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić