Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2369/06 («Drvo-Exim» d.d. Srebrenica)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2369/06
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2369/06, rješavajući apelaciju «Drvo-Exim» d.d. Srebrenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija «Drvo-Exim» d.d.
Srebrenica podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Srebrenici broj P-14/05 u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine », «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1.«Drvo-Exim» d.d. Srebrenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. augusta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-14/05.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva finansija Republike Srpske, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 15. septembra 2006. godine i 29. maja 2008. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
3. Osnovni sud je 9. oktobra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tužena je 9. juna 2008. godine dostavila odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda i tužene dostavljen je apelantu 20. juna 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 2. februara 2005. godine podnio tužbu radi naknade štete protiv Republike Srpske
- Vlade Republike Srpske, Ministarstva finansija, kao prvotuženog i Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, kao drugotuženog (u daljnjem tekstu: OHR). Apelant je tražio da sud obaveže tužene da mu isplate na ime naknade materijalne štete iznos od 591.641,65 KM sa zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, računajući na iznos od 532.128,35 KM od 25. marta 2003. godine pa do isplate, na iznos od 26.800,00 KM od 25. februara 2004. godine pa do isplate i na iznos od 32.713,30 KM od 27. decembra 2004. godine pa do isplate, te da mu nadoknade sve prouzrokovane troškove postupka sa zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, računajući od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U tužbi je apelant, između ostalog, naveo da je njegova primarna djelatnost prerada drveta zbog čega je svoje proizvodne pogone locirao u Srebrenici kao području koje predstavlja značajnu sirovinsku bazu šumskog bazena između dva velika šumska gazdinstva općina Srebrenica i Bratunac. Kao najpovoljniji lokalitet za postavljanje apelantovog pogona bio je poslovni prostor Fabrike akumulatora «AS» a.d. Srebrenica, Potočari b.b. Iz tog razloga je apelant 11. juna 1998. godine, kao zakupac, zaključio sa Fabrikom akumulatora «AS» a.d. Srebrenica, kao zakupodavcem, ugovor o zakupu poslovnog prostora od 600 m² zatvorenog i 1000 m² otvorenog prostora za preradu drveta u trajanju zakupnog odnosa od pet godina sa mogućnošću produženja ugovora. Ugovorom o zakupu zaključenim 24. januara 2002. godine produžen je ugovor o zakupu od 11. juna 1998. godine do 1. novembra 2005. godine. Predmet ugovora o zakupu od 24. januara 2002. godine je bio poslovno-uslužni prostor koji se odnosi na 1.720 m² otvorenog prostora, 648 m² proizvodnog prostora i 800 m² skladišnog prostora. Navedeni zakupljeni prostor je preuzet u potpuno nefunkcionalnom stanju, te ga je bilo potrebno sanirati. Nakon provedene sanacije i pokretanja proizvodnje apelant je poslovao uspješno bez gubitka. Međutim, OHR je 25. marta 2003. godine donio odluku kojom se nalaže prijenos vlasništva nad Fabrikom akumulatora «AS» a.d. Srebrenica na Fondaciju Srebrenica Potočari, spomen-obilježje i mezarje, i uspostavljanje privremene Komisije za kompenzaciju Fabrike akumulatora «AS» a.d. Srebrenica. Članove navedene komisije imenuje prvotuženi, a drugotuženi imenuje posmatrača u Komisiji. Zbog okolnosti nastalih donošenjem navedene odluke apelant je naveo da je bio primoran pismenim putem obavijestiti svoje poslovne partnere i kupce da neće biti u mogućnosti vršiti isporuke robe u ugovorenom kontinuitetu, počevši od septembra 2003. godine do konačnog preseljenja i otpočinjanja proizvodnje. Apelant je u tužbi istakao da je nesporno da mu je zbog odluke OHR-a i postupanja, odnosno nepostupanja prvotuženog povodom navedene odluke, kao i nepridržavanja pozitivnih propisa, prouzrokovana materijalna šteta.
7. Podneskom od 3. marta 2005. godine apelant je sudu dostavio priloge koje je propustio dostaviti uz tužbu.
8. Apelant je podnescima primljenim u Osnovnom sudu 30. maja, 13. jula i 11. oktobra 2005. godine, te 20. januara, 27. marta i 25. aprila 2006. godine urgirao da sud u smislu odredbe člana
69. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) što hitnije dostavi tuženom tužbu na odgovor, a zatim zakaže raspravu.
9. Dopisom Osnovnog suda od 27. aprila 2006. godine tuženima je tužba dostavljena na odgovor.
10. OHR je dopisom od 29. maja 2006. godine zahvalio sudu na prosljeđivanju apelantove tužbe. U dopisu je, između ostalog, istaknuto da bi navedeni ured bio zahvalan da što prije dobije sudski akt kojim se u predmetnom slučaju postupak za OHR obustavlja, kao i pismenu obavijest da Odluka OHR-a broj 127/3 od 25. septembra 2003. godine neće biti predmet sudskog preispitivanja čak i u kontekstu preostale tužene strane, Ministarstva finansija Republike Srpske.
11. Pravobranilaštvo Republike Srpske je u ime prvotuženog dostavilo odgovor na tužbu dopisom od 22. maja 2006. godine.
12. Apelantovim podneskom primljenim u sud 9. augusta 2006. godine apelant je urgirao na rješavanju predmeta.
13. Osnovni sud se Rješenjem broj P-14/05 od 17. oktobra 2006. godine proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnom slučaju u odnosu na OHR, kao drugotuženog, te je u odnosu na njega tužba odbačena i ukinute su provedene radnje.
14. Apelant je podneskom od 16. marta 2007. godine u redovnom sudskom postupku otkazao punomoć advokatu Miljkanu Pucaru. Nakon toga, apelantov punomoćnik u redovnom sudskom postupku je Ratko Gengo, advokat iz Bratunca.
15. Protiv Rješenja Osnovnog suda broj P-14/05 od 17. oktobra 2006. godine apelant je 16. novembra 2006. godine podnio žalbu koju je povukao podneskom od 30. aprila 2007. godine. Stoga je Okružni sud u Bijeljini Rješenjem broj 012-0-Gž-06-000 804 od 14. maja 2007. godine apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu.
16. Osnovni sud je u predmetnom postupku zakazao pripremno ročište za 14. septembar 2007. godine. Navedeno ročište je uz saglasnost punomoćnika parničnih stranaka odloženo radi prikupljanja dodatnih činjenica i dokaza, kao i dodatnih konsultacija zakonskog zastupnika tužene sa svojim vlastodavcem. Stoga je navedeno ročište odloženo i novo je zakazano za 29. oktobar 2007. godine.
17. Ročištu zakazanom za 29. oktobar 2007. godine pristupili su apelant i zakonski zastupnik tužene. Apelant je obavijestio sud da je uspostavio kontakt sa predstavnicima tužene, ali da razgovori o tužbi nisu do kraja okončani. Apelant je procijenio da u navedenoj pravnoj stvari postoji mogućnost da se zaključi poravnanje, te je, stoga, predložio da se navedeno pripremno ročište odloži. Tužena se nije usprotivila apelantovom prijedlogu, te je navedeno ročište odloženo i novo zakazano za 17. decembar 2007. godine.
18. Ročištu zakazanom za 17. decembar 2007. godine pristupili su apelant i tužena. Apelant je predložio da se pripremno ročište odgodi zbog toga što je pregovarao sa ovlaštenim licima tužene u Banjoj Luci, ali ti pregovori nisu do kraja okončani, te zbog toga predlaže da se pripremno ročište odloži. Tužena se nije usprotivila apelantovom prijedlogu za odgodu ročišta. Predmetno ročište je odloženo i novo je zakazano za 4. februar 2008. godine.
19. Ročište zakazano za 4. februar 2008. godine je odloženo zbog sudijine bolesti.
20. Novom ročištu zakazanom za 9. juni 2008. godine pristupili su apelant i tužena. Konstatirano je da je u spis suda uložen podnesak tužene, izjašnjenje i dokumentacija, od kojih je jedan primjerak dostavljen apelantovom punomoćniku uz poziv za predmetno pripremno ročište. Apelantov punomoćnik je izjavio da je primio navedenu dokumentaciju uz poziv za predmetno ročište, ali da je iz objektivnih razloga nije mogao uručiti lično apelantu kako bi se očitovao na dokaze koje je predložio zakonski zastupnik tužene. Stoga je zatražio od suda da ostavi razuman rok kako bi se apelant mogao upoznati sa dokumentacijom i o njoj očitovati. Predložio je da se pripremno ročište odloži i novo zakaže za neki drugi dan. Zakonski zastupnik tužene se nije protivio prijedlogu da se pripremno ročište odloži, te je predmetno ročište odgođeno i novo zakazano za 29. august 2008. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da je nepreduzimanjem bilo kakve radnje Osnovnog suda u periodu od preko dvije i po godine došlo do povrede njegovog prava na pristup sudu. Ističe da je sedam puta urgirao kod suda pismenim podnescima, moleći da sud što hitnije preduzme zakonom propisane parnične radnje i zakaže raspravu. Navodi da je i usmeno kontaktirao postupajućeg sudiju sa molbom da se tužba tuženim dostavi na odgovor, te da mu je tada rečeno da o tome nema govora jer se tek rade tužbe iz 2001. godine. Ističe da je od dana podnošenja tužbe pa do podnošenja apelacije prošlo više od godinu dana a da Osnovni sud nije preduzeo nikakvu aktivnost u predmetu. Apelant smatra da je svojim nepostupanjem Osnovni sud povrijedio relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na postupanje suda povodom podnesene tužbe kao i rokove u kojima je sud dužan preduzeti odgovarajuće parnične radnje. Prema apelantovom mišljenju neodlučivanjem povodom njegove tužbe uskraćeno mu je i pravo na satisfakciju koju je tužbom zahtijevao. Traži da Ustavni sud naloži Osnovnom sudu da što hitnije riješi predmetni slučaj. Također, traži da Ustavni sud obaveže Osnovni sud da apelantu isplati novčani iznos od 500,00 KM za svaku godinu za koju redovni sud odgađa donošenje odluke.
b) Odgovor na apelaciju
22. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi hronologiju podnošenja tužbe, te njezino dostavljanje tuženima na odgovor. Kao razlog neuzimanja predmeta u rad sud je naveo kolektivni odmor i bolovanje postupajućeg sudije. Navedeno je da će sudiji nakon dolaska sa godišnjeg odmora biti naloženo da predmet uzme u rad. Konstatirano je da se zbog velikog broja predmeta, a nedovoljnog broja sudija, predmeti ne uzimaju odmah u rad već se uzimaju uglavnom «jednim redoslijedom» osim onih koji su zakonom propisani kao hitni predmeti.
23. U svom odgovoru na apelaciju tužena iznosi da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu za čije je uspješno okončanje neophodno angažiranje sudskih vještaka različitih struka, te da vrijednost spora iznosi 591.641,65 KM. Stoga, prema mišljenju tužene, navedeni predmet iziskuje posebne napore svih učesnika u postupku što je na određen način potvrdio i apelantov punomoćnik koji je s ciljem zaključenja sudskog poravnanja sam predložio odlaganje ročišta bez ikakvog sudijinog utjecaja, a sa kojim prijedlogom je bila saglasna i tužena. Istaknuto je da se, cijeneći ponašanje suda i rad u predmetu, te ponašanje apelantovog punomoćnika koji je davao izjave na ročištima u prisustvu direktora - apelantovog zakonskog zastupnika, može zaključiti da se u postupanju suda ne može raditi o povredama apelantovih ljudskih prava. Prema tome, tužena predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03) Član 10.
Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 62. stav 1.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Član 69.
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
Član 70. stav 1.
Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu.
Član 75. stav 4.
Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu.
Član 94. stav 2.
Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.
Član 184. stav 1.
Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
28. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01).
29. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pristup sudu jer Osnovni sud povodom njegove tužbe nije preduzeo nijednu procesnu radnju. Međutim, uvidom u predmetni spis Ustavni sud je našao da je Osnovni sud preduzimao određene procesne radnje u kojima je učestvovao i sam apelant. Stoga, uzimajući u obzir apelantov zahtjev da se predmetni slučaj što prije okonča, Ustavni sud predmetnu apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
30. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Prema tome, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
31. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda u ovom predmetu povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
34. Predmetni postupak se odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
35. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII).
37. U konkretnom slučaju, tužba je podnijeta 2. februara 2005. godine. Prema tome, navedeni period se ubraja u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud nalazi da predmetni postupak traje tri godine i pet mjeseci, te da još uvijek nije okončan.
b) Složenost predmeta
38. U vezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu priroda činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevala da se predmetni postupak ne okonča u periodu dužem od tri godine.
c) Apelantovo ponašanje
39. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje je li odluka donesena u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava, No. 11541/85, O.I. 70).
40. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku urgirao za što brže rješavanje predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud nalazi da je apelant protiv Rješenja Osnovnog suda broj P-14/05 od 17. oktobra 2006. godine podnio žalbu koju je kasnije povukao podneskom od 30. aprila 2007. godine zbog čega je Okružni sud Rješenjem broj 012-0-Gž-06-000 804 od 14. maja 2007. godine apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu. Dalje je Ustavni sud utvrdio da je apelant četiri puta zatražio odgađanje ročišta.
41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je i sam apelant značajno doprinio da predmetni postupak ne bude do sada okončan.
d) Ponašanje suda
42. Ustavni sud nalazi da nakon apelantovog podnošenja tužbe 2. februara 2005. godine Osnovni sud sve do 27. aprila 2006. godine, kada je apelantovu tužbu dostavio tuženim na odgovor, nije preduzeo i pored apelantovih urgencija niti jednu procesnu radnju u predmetnom postupku. Dakle, Osnovni sud nije u periodu dužem od godinu dana preduzeo niti jednu procesnu radnju. Prvo ročište u navedenom predmetu Osnovni sud je zakazao za 14. septembar 2007. godine, te održao pet ročišta od čega su četiri bila odložena prema apelantovom zahtjevu, odnosno uz saglasnost parničnih stranaka.
43. Ustavni sud ne može prihvatiti osnovanim navode Osnovnog suda u pogledu preopterećenosti tog suda brojem predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; vidi odluke Ustavnog suda broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25; broj AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud u predmetnom postupku zakazivanjem ročišta 14. septembra, 29. oktobra i 17. decembra 2007. godine, te 4. februara i 9. juna 2008. godine preduzeo aktivnosti s ciljem rješavanja konkretnog predmeta. Međutim, saglasnošću parničnih stranaka navedena ročišta su odložena što je dovelo do toga da prvostepena odluka u predmetnom slučaju ne bude donesena.
44. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 10. ZPP izričito propisano da je sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Međutim, i pored preciznih ovlaštenja i obaveza koje sud ima u smislu odredaba ZPP ipak Ustavni sud ne može zanemariti veoma bitnu činjenicu u ovom predmetu, a to je da su posljednja četiri ročišta, ne uzimajući u obzir ročište koje je odgođeno zbog sudijine bolesti, odgođena isključivo na apelantov zahtjev, odnosno saglasnošću parničnih stranaka. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno ne može staviti na teret suda s obzirom na to da je u konkretnom slučaju odgađajući navedena ročišta sud išao u apelantovu korist u smislu njegovog dogovora sa tuženom.
45. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom apelantovih tužbi od 2. februara 2005. godine nije došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na zabranu diskriminacije
46. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
47. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.
48. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
49. U konkretnom slučaju, apelant samo paušalno navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije. Navedenu tvrdnju apelant nije ničim potkrijepio. Stoga, slijedi da je apelacija u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovana.
50. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
51. Činjenica da je u predmetnom postupku apelantovim značajnim doprinosom došlo do odugovlačenja predmetnog postupka, koji traje duže od tri godine, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također su neosnovani i apelantovi navodi u pogledu kršenja njegovog prava na zabranu diskriminacije iz razloga jer su oni paušalni i nepotkrijepljeni odgovarajućim dokazima.
52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić