Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/06 (F. O.)

Odluka donesena 14. 07. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1066/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj, 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-1066/06, rješavajući apelaciju Fride Ot, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fride Ot podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž 291/06, od 16. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Frida Ot (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trebinja, Stari Grad, podnijela je 6. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž 291/06, od 16. februara 2006. godine, kojom je potvrđena presuda Osnovnog suda u Trebinju, broj P-46/04, od 15. februara 2005. godine.

2. Apelantica je radila kod tuženog, Privredne banke AD Srpsko Sarajevo-Filijala Trebinje (novi pravni subjekt) od 1978. godine, kao diplomirani ekonomist na poslovima višeg stručnog saradnika za platni promet sa inostranstvom i devizne aranžmane. Koeficijent za obračun plate za to radno mjesto bio je 5,06. Apelantica je 17. februara 2002. godine dobila otkaz na ovo radno mjesto, jer je isto ugašeno. Dana 29. marta 2002. godine, apelantica je zaključila novi ugovor o radu za novo radno mjesto – referent plasmana i naplate kredita – na kojem je koeficijent za obračun plata bio 3,20. Na ovom radnom mjestu je ostala do 12. novembra 2003. godine, kada je dobila otkaz i na to radno mjesto, jer je isto ugašeno iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Apelantica je dobila otpremninu u visini od 4.550 KM.

3. Dana 1. marta 2004. godine apelantica je pokrenula parnični postupak radi isplate razlike u platama između dva radna mjesta u iznosu od 3.704,18 KM, kao i razlike u visini otpremnine u iznosu od 2.452,06 KM. Apelantica je u tužbi navela da, u skladu sa članom 10. Kolektivnog ugovora finansijskih organizacija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 29/97), rasporedom na novo radnom mjesto sa nižim stepenom stručne spreme nije mogla biti umanjena plata i ostala prava iz radnog odnosa.

4. Prvostepeni sud, a čije je mišljenje potvrdio i drugostepeni sud, odbio je tužbu. U obrazloženju sudova je navedeno da je apelantica dobila otkaz radnog mjesta. Da ne bi bila tehnološki višak pristala je na novo radno mjesto i zaključila ugovor o radu, na kojem je predviđen drugi, niži koeficijent za obračun plata. U skladu sa članom 83. st. 1. i 2. Zakona o radu, radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Konačno, apelantica nije mogla dobiti platu u skladu sa svojom stručnom spremom, već u skladu sa koeficijentom za radno mjesto koje obavlja.

5. Apelantica se žali na povredu svoga prava na pravično suđenje iz člana II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije za ljudska prava i temeljne slobode (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog proizvoljne primjene materijalnih propisa. Potvrđuje stavove iznijete u svojoj tužbi. Osim toga, apelantica je podnijela zahtjev Ustavnom sudu za utvrđenje i isplatu materijalne i nematerijalne štete, u iznosu od 10.000 KM.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, prije svega, ističe da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa ili utvrđivanje činjenica bilo očigledno proizvoljno, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, točka 23, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

8. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelantica dobila otkaz radnog odnosa, te, da ne bi bila tehnološki višak, ubrzo je zaključila novi ugovor o radu sa istim poslodavcem, za radno mjesto sa nižim koeficijentom, koji iznosi 3,20. U skladu sa tim koeficijentom joj je isplaćena i plata za vrijeme radnog odnosa, a i otpremnina nakon otkaza radnog odnosa. Apelantica smatra da je, bez obzira na ove činjenice, bilo potrebno primijeniti član 10. Kolektivnog ugovora finansijskih organizacija Republike Srpske, a koji, u stavu 1. propisuje da „radnik ne može biti raspoređen na poslove radnog mjesta nižeg stepena stručne spreme od one koju ima, osim izuzetnih okolnosti utvrđenih zakonom“. U stavu 2. istog člana stipulisano je da „radnik koji je zbog izuzetnih okolnosti, predviđenih zakonom, privremeno raspoređen na radno mjesto za koje se traži niži stepen stručne spreme od one koju on ima, ima pravo na platu, godišnji odmor i druga prava kao da radi na radnom mjestu sa kojeg je raspoređen ako je to za njega povoljnije“. Sudovi, u principu, smatraju da se apelantica, otkazom starog radnog odnosa, složila sa novim radnim mjesto i njegovim uslovima, što je potvrdila i potpisivanjem ugovora o radu, te da je, shodno tome, pravilno obračunata njena plata sa koeficijentom 3,20.

9. Razmatrajući navode strana u postupku, a uzimajući u obzir činjenično stanje i relevantne propise, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju prima facie neosnovana, iz slijedećih razloga.

10. Apelantica je dobila otkaz radnog odnosa, iz razloga što je radno mjesto višeg stručnog saradnika za platni promet sa inostranstvom i devizne aranžmane ugašeno. To se desilo 17. februara 2002. godine. Nakon mjesec i 12 dana, tj. 29. marta 2002. godine, apelantica, da ne bi bila tehnološki višak, zaključila je novi ugovor o radu za novo radno mjesto – referent plasmana i naplate kredita – na kojem je koeficijent za obračuna plata bio 3,20. Prema tome, Ustavni sud zaključuje, s jedne strane, da je njeno radno mjesto „ugašeno“, a, s druge strane, da kod apelantice postoji diskontinuitet radnog odnosa kod istog poslodavca. Novo radno mjesto ima predviđenu nižu radnu spremu i niži koeficijent za obračuna plata. Apelantica je potpisala ugovor o radu pod takvim uslovima. Nadalje, za primjenu člana 10. Kolektivnog ugovora finansijskih organizacija Republike Srpske, a na koji se poziva apelantica, potrebno je, prema jasnom jezičkom značenju stava 2. ove odredbe, da postoji „privremeno raspoređenje na [drugo] radno mjesto“. Prema tome, potrebno je da postoji kontinuitet radnog odnosa i privremeni raspored na drugo radno mjesto, što apelantica ne ispunjava, jer je njoj u potpunosti prestao radni odnos prije nego što se ponovo zaposlila na novo radno mjesto. Sasvim druga situacija bi bila da prvobitno radno mjesto apelantice nije ugašeno, u kojoj situaciji bi samo pod uslovima iz stava 1. ovo člana mogla biti raspoređena na drugo, „lošije“ radno mjesto. Prema tome, pozivanje apelantice na potrebu primjene člana 10. Kolektivnog ugovora finansijskih organizacija Republike Srpske nije opravdano. Sudovi su sasvim pravnički ispravno obrazložili da je apelantica dobila naknadu plate u skladu sa važećim radnopravnim propisima, te da nije oštećena ni na koji način.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Samim tim, Ustavni sud neće razmatrati zahtjev apelantice za isplatu kompenzacije.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/06 (F. O.) | Sudska praksa | Aktio