Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1114/06 (E. S.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1114/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić,, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-1114/06, rješavajući apelaciju Esada Salihovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Salihovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-224/04, od 13. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Salihović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gornje Dubrave, općina Živinice, zastupan po Seadu Sarihodžiću, advokatu iz Tuzle, podnio je 10. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-224/04, od 13. decembra 2005. godine.
2. Apelant je 1973. godine, nakon jednog nesretnog slučaja sa pronađenom manevarskom municijom, ostao invalid sa 30% umanjenom životnom sposobnošću zbog gubitka jednog oka. Nakon okončanog parničnog postupka radi naknade štete, apelantu je, inter alia, dosuđena mjesečna renta u iznosu od 500 tadašnjih dinara. Ta naknada je, naknadno, 1986. godine, izmijenjena u iznos od 17.000 dinara. U toku 1988. godine, apelant je, po drugi put, pokrenuo parnični postupak utvrđivanja novog iznosa rente, zbog promijenjenih prilika, jer je povećan iznos zarade koju bi apelant ostvarivao. Nakon više postupaka, parnični postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-224/04, od 13. decembra 2005. godine, kojom je odbijena revizija apelanta i potvrđena drugostepena Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1278/02, od 26. februara 2003. godine, a kojom je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena Presuda Općinskog suda u Tuzli, broj P. 748/01, od 6. juna 2002. godine. U obrazloženju Presude Općinskog suda stoji da apelant nema osnovan tužbeni zahtjev, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94). Razlog za ovakav stav, prema prvostepenom sudu, leži u činjenici da apelant nije bio u radnom odnosu u spornom periodu, osim za period od 1. januara 1999. do aprila 2000. godine, dok razlog nemogućnosti zaposlenja ne leži u činjenici umanjene životne sposobnosti. S druge strane, za period dok je radio, apelant je radio na radnom mjestu „blagajnika“, dok mu je naknada za rad bila i veća nego što bi bila da je radio kao KV „knjigovođa“, za šta posjeduje kvalifikaciju. Samim tim, prema prvostepenom sudu, apelant nije uspio dokazati da je pretrpio bilo kakvu štetu uslijed umanjene životne sposobnosti.
3. Apelant tvrdi da osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da su sudovi arbitrarno utvrdili činjenično stanje, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana iz slijedećih razloga:
6. Ustavni sud, prije svega, naglašava da, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, novčana primanja, kao što je renta, po osnovu odštetnog zahtjeva, mogu se tretirati kao imovinska prava u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (uporedi predmete AP 289/03, od 19. novembra 2004. godine i AP 1115/04, od 17. novembra 2005. godine). Međutim, u svakom pojedinačnom slučaju, apelant mora dokazati da ispunjava zakonom propisane uslove, te da je njegov tužbeni zahtjev opravdan. U protivnom, njegov zahtjev je neosnovan.
7. Apelant je, nakon nesretnog slučaja, ostvario, s jedne strane, naknadu nematerijalne štete (po osnovu člana 200. et sequ. Zakona o obligacionim odnosima, a koja se ogledala u naknadi štete za pretrpljene fizičke i duševne bolove, umanjenu opšteživotnu sposobnost, te unakaženost) i materijalne štete u vidu novčane rente po osnovu člana 188. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Osnovnog suda u Tuzli, broj P.2096/75, od 23. augusta 1984. godine). Ta novčana renta je isplaćivana iz više razloga, prvenstveno jer mu je trajno umanjena opšteživotna sposobnost, a poslove koje obavlja čini uz povećan fizički i mentalni napor nego radnici koji su u potpunosti sposobni. S druge strane, apelantu su smanjene mogućnosti izbora zaposlenja, te se mora prilagođavati svojih fizičkim sposobnostima. Ta novčana renta je izmijenjena u toku 1986. godine, u smislu da je prilagođena inflacionim okolnostima (Presuda Osnovnog suda u Tuzli, broj P.242/86). Novom tužbom apelant je zahtijevao novo povećanje novčane rente po osnovu člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Ovaj člana ima više razloga za povećanje novčane rente, jer pretpostavlja da lice koje je povrijeđeno „zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene„. Apelant je u apelaciji naveo da je zahtijevao povećanje novčane rente zbog „izgubljene zarade“. I prvostepeni sud je u svojoj prvostepenoj presudi iz 1990. godine slično definisao tužbeni zahtjev, naime, naveo da apelant traži povećanje novčane rente jer su se „prilike […] promijenile, jer je povećan iznos zarade koju bi tužilac ostvarivao“. Prema tome, tužbeni zahtjev povećanja novčane rente nije uslijedio zbog „povećanih potreba ili nemogućnosti daljnjeg napredovanja“, ili „inflatorne štete“ (u smislu člana 190. Zakona o obligacionim odnosima), već isključivo zbog gubitka zarade. Međutim, u postupku pred nadležnim sudovima, apelant nije uspio dokazati da njegova umanjena opšteživotna sposobnost predstavlja razlog za nemogućnost zaposlenja. Sud je jasno obrazložio da postoji opća nezaposlenost i zasićenost strukom (vidi Presudu Općinskog suda u Tuzli, broj P. 748/01, od 6. juna 2002. godine, strana 6, prvi stav). S druge strane, apelant nije ni dokazao da je bio manje plaćen u periodu u kojem je radio zbog umanjene opšteživotne sposobnosti, zbog čega trpi štetu (vidi Presudu Općinskog suda u Tuzli, broj P. 748/01, od 6. juna 2002. godine, strana 6, stav 3). Konačno, Ustavni sud naglašava da apelant već prima novčanu rentu zbog smanjenih mogućnosti izbora radnog mjesta, dok visina ove rente nije predmet spora iz bilo kojeg razloga (npr. inflacija).
8. In conclusio, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić