Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1472/06 (B. Đ.)

Odluka donesena 14. 07. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1472/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 1472/06, rješavajući apelaciju Branislave Đuričić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislave Đuričić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-352/05 od 9. februara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1624/04 od 12. januara 2005.

godine, i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-237/04 od 14. oktobra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člaa 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/5. Ustava Bosne i Hercegvoine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislave Đuričić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-352/05 od 9. februara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1624/04 od 12. januara 2005.

godine, i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-237/04 od 14. oktobra 2004. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislava Đuričić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zrenjanina, podnijela je, 22. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-352/05 od 9. februara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1624/04 od 12. januara 2005. godine, i Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-237/04 od 14. oktobra 2004. godine.

2. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu protiv „Krivaje“ Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja prava na zaključenje ugovora o korištenju stana i konstituisanja stanarskog prava. Općinski sud donio je Presudu, broj P-237/04 od 14. oktobra 2004. godine, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno utvrđeno da je apelantici Odlukom tužene, broj 1694/90 od 16. jula 1990. godine, dodjeljen stan u Zavidovićima, naselje Gaj, niz „A“ lamela 1, treći sprat, stan broj 8. Međutim, apelantica nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana i nije u stan uselila jer zgrada nije bila tehnički primljena. Početkom rata apelantica je napustila Zavidoviće, a nakon rata se obratila nadležnoj službi za povrat stana, u skladu sa Aneksom VII Dejtonskog mirivnog sporazuma. U toku 2000. godine zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan je tehnički primljena i stanovi su dodjeljeni radnicima tužene, koji su stanove i otkupili. Tužiteljica je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tražila da sud utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, te da joj se priznaju ostala prava u vezi sa stanom, te da presuda u cijelosti zamjeni ugovor o korištenju stana, a da sud korisniku stana naloži da odmah iseli iz stana, ili u suprotnom da tuženi apelantici naknadi iznos od 50.076,00 KM.

3. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da apelantica nije aktivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari. Općinski sud je primjenom odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima našao da su uslovi za sticanje stanarskog prava zakonito useljenje u stan, a to je useljenje u stan na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana na osnovu punovažnog akta. Dakle, apelantica nije uselila u stan i nije zaključila ugovor o korištenju, pa čak i da je tačan njen navod da joj je uručeno rješenje o dodjeli stana, ista nije ispunila zakonske uslove za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da su Pravilnikom o izmjeni i dopuni Pravilnika o dodjeli stanova tuženog od 31. marta 2000. godine sve odluke o dodjeli stanova koji nisu useljeni stavljene van snage. Prigovor apelantice da se radi o diskriminatorskom postupanju Općinski sud nije prihvatio jer su takvom izmjenom obuhvaćeni svi radnici koji nisu uselili u stan.

4. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žlabu. Kantonalni sud donio je Presudu, broj Gž-1624/04 od 12. januara 2005. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenice i pravilno primjenio odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalnii sud je prihvatio kao pravilan stav prvostepenog suda da Odluka o dodjeli stana ne predstavlja osnov za sticanje stanarskog prava, a samim tim ne uživa ni zaštitu člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema stavu Kantonalnog suda zakonito useljenje u stan predstavlja osnov za sticanje stanarskog prava.

5. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-352/05 od 9. februara 2006. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud se također pozvao na odredbe član 11. Zakona o stambenim odnosima, kao i na odredbe člana 186. stav 2. Zakona o prostornom uređenju kojima je propisano da se izgrađeni građevinski objekat može upotrebljavati tek nakon što nadležni organ izda odobrenje za njegovu upotrebu, te je apelantica mogla tek nakon toga zaključiti ugovor odnosno tražiti rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Kako apelantica od vremena mogućeg useljenja u stan nakon završene gradnje i dobijanja upotrebne dozvole nije izdejstvovala ugovor, niti je uselila u sporni stan, njen je tužbeni zahtjev neosnovan. Zbog toga, apelantica ne može tražiti niti otkup stana, niti novčanu naknadu za stan, kao ni iseljenje trenutnog korisnika kojeg, osim navedenog, nije ni obuhvatila tužbom.

6. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnuta torturi ili nehumanom i ponižavajućem postupanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pavo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelantica se žali da nije imala pravično suđenje jer je sud zaključio da apelantica ne ispunjava zakonske uslove da joj se prizna svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Suprotno tome, apelantica misli da ima zakonit osnov da joj se prizna svojstvo nosioca stanarskog prava. Iz navedenog proizilazi da apelantica smatra da nije imala pravično suđenje jer su redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

10. Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama kojom je okončan predmetni postupak ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji protiv drugostepene presude i našao da je ista neosnovana, za šta je dao razloge, kao i nižestepeni sudovi. Naime, sudovi su zaključili da u slučaju apelantice nisu ispunjeni uslovi iz člana 11. Zakona o stambenim odnosima, jer apelantica nije ušla u posjed stana, a što je ključno za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava i nije zaključila ugovor o korištenju stana. Samo činjenica da je apelantici uručeno rješenje o dodjeli stana na korištenje je, po ocjeni redovnih sudova, nedovoljna da se apelantici prizna svojstvo nosioca stanarskog prava, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da apelantica nikada nije uselila u sporni stan i bila u njegovom posjedu i da nije zaključila ugovor o korištenju stana, kao i činjenice da je, u međuvremenu, došlo do izmjena i dopuna Pravilnika tuženog o dodjeli stanova. Dakle, sudovi su na tri instance obrazložili svoje odluke i dali jasne razloge zbog čega je zahtjev apelantice neosnovan. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelantice. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodom apelantice da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donijete u parničnom postupku radi utvrđivanja apelantičinog prava na stan, koje pravo proizilazi iz radnog odnosa kod tužene, te Ustavni sud smatra da, slijedom toga, i nije moguće dovesti u vezu ovaj sudski postupak i garancije prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku.

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na život iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facae) neutemeljena, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenih prava.

13. U vezi sa navodom apelantice da je osporenim odlukama došlo do povrede prava na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da je postupak u kojem su donijete odluke vođen radi utvrđivanja apelantici svojstva nosioca stansrkog prva, tj. radi konstutuisanja njenog prava na stanu. Prema tome, ishod postupka je potpuno nezavisan od činjenica da li je apelantica bila izbjeglica ili raseljeno lice. Osim toga, pravo iz člana II/5. Ustava na koje se apelantica poziva garantuje pravo na povrat lica u njihove domove u kojima su živjeli prije rata, što u svakom slučaju nije stan na kojem je apelantica pokušala konstituisati stanarsko pravo.. Prema tome, apelacija očigledno (prima facae) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenog prava.

14. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam „imovina“ podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica bi se moglo primijeniti na njen slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata, između ostalog, i pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 20/99).

15. Međutim, navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi su samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je mogućnost sticanja stanarskog prava na temelju odluke davaoca stana kojom se apelantici dodjeljuje stan, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu zaštićenom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da se ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Također, apelantica stmatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, apelantica i sama navodi da nikada nije uselila u predmetni stan, te da je u predmetnom postupku istakla tužbeni zahtjev kojim je željela tek konstituisati dom na spornom stanu, zbog čega Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti član 8. Evropske konvencije. Prema tome, u pogledu prava na poštivanje doma apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1472/06 (B. Đ.) | Sudska praksa | Aktio