Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2207/06 (S. K.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Eksproprijacija
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2207/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-2207/06, rješavajući apelaciju Spasoja Kezunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spasoja Kezunovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-GŽ-06-000-223 od 10. maja 2006. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu, broj R-I-11/05 od 30. novembra 2005. godine, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Spasoja Kezunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Vesna Tupajić-
Škiljević, advokat iz Sokoca, podnio je, 15. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-GŽ-06-000-223 od 10. maja 2006. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj R-I-11/05 od 30. novembra 2005. godine.
2. Zaključkom Opštinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove opštine Sokolac (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave), broj 03/1-47-19/91 od 9. decembra 1991. godine, prekinut je postupak po zahtjevu apelanta da se odredi nakanda za eksproprisane nekretnine označene kao k.č. broj 603/45, 603/44, 1028/2 i 1056/3 upisane u pl. Broj 455 k.o. Koštunica. Obrazlažući zaključak, prvostepeni organ uprave je naveo da je nakon uvida u spis, broj 03/3-473-46, utvrđeno da je potrebno predhodno donijeti rješenje o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju magistralnog puta Sokolac - Han Pijesak, te donijeti rješenje o eksproprijaciji navedenih nepokretnosti. Zaključak je apelantu uručen 4. novembra 2003. godine, nakon čega je izjavio žalbu Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava).
3. Rješavajući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv zaključka kojim je postupak prekinut, Uprava je donijela Rješenje, broj 04-473-81/03 od 20. novembra 2003. godine, kojim je poništila zaključak od 9. decembra 1991. godine i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Obrazlažući navedeno Rješenje, Uprava je navela da u postupku koji je predhodio donošenju ožalbenog Zaključka, nisu potpuno i pravilno utvrđene sve pravno relevantne činjenice, jer je uvidom u spise predmeta utvrđeno da se predmetne parcele u katastarskom opetatu vode u posjedu apelanta, a da u naravi predstavljaju lokalni put. Po mišljenju Uprave, u konkretnoj upravnoj stvari potrebno je detaljno utvrditi činjenično stanje, pa ukoliko je započet postupak eksproprijacije dovršiti ga po odredbama zakona, uključujući pravo na naknadu, a ukoliko nije inicirati nadležnom organu podnošenje prijedloga za utvrđivanje opšteg interesa i postupak provesti do kraja. Taj postupak, međutim, nikada nije okončan niti je doneseno rješenje o eksproprijaciji.
4. Apelant je, 11. marta 2005. godine, Osnovnom sudu podnio prijedlog protiv Javnog preduzeća "Putevi Republike Srpske" (u daljnjem tekstu: tuženi), radi ostvarivanja prava na naknadu za eksproprisane nepokrenosti. U prijedlogu je naveo da je zemljišno knjižni vlasnik spornih nepokretnosti u ukupnoj površini od 1380 m . Apelant je istakao da su predmetne nekretnine 1974. godine preuzete iz njegovog posjeda za izgradnju magistralnog puta Sokolac-Vlasenica i od tada mu je onemogućeno korišćenje istih. Apelant, također, navodi da mu nikada nije isplaćena pravična novčana naknada koja mu po zakonu pripada, niti je ista određena u smislu odredaba Zakona o eksproprijaciji.
5. Odlučujući o prijedlogu, Osnovni sud je donio Rješenje, broj R-I-11/05 od 30. novembra 2005. godine, kojim je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut dok se ne riješi prethodno pitanje, odnosno dok se ne okonča postupak po prijedlogu apelanta za eksproprijaciju i postupak za sporazumno određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti kod nadležnog prvostepenog organa uprave.. Tačkom II dispozitiva predmetnog rješenja je odlučeno da će se prekinuti postupak u ovoj pravnoj stvari nastaviti nakon što se pravosnažno okonča postupak po prijedlogu za eksproprijaciju nekretnina i postupak za sporazumno određivanje naknade za eksproprijaciju nakretnina kod nadležnog organa uprave.
6. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Osnovnog suda od 30. novembra 2005. godine, donio Rješenje, broj 014-0-GŽ-06-000-223 od 10. maja 2006. godine, kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Obrazlažući navedeno rješenje, taj sud je istakao da u konkretnoj pravnoj stvari postupak eksproprijacije nije okončan u potpunosti, jer je apelant od strane Uprave upućen da podnese prijedlog za potpunu eksproprijaciju, pa tek da se nakon provedenog postupka eksproprijacije pokuša postići saglasnost o pravičnoj naknadi za eksproprisane nekretnine. Da bi se, kako navodi taj sud, u vanparničnom postupku pred sudom odredila pravična naknada, predhodno je potrebno da se završi postupak eksproprijacije. Kako taj postupak nije okončan, prvostepeno rješenje kojim je postupak prekinut je pravilno i zakonito.
7. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda od 10 maja 2006. godine, donio Rješenje, broj 118-
0-Rev-06-001 200 od 24. aprila 2007. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da je članom 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 58/03, 85/03 i 74/05) propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Sud je, temeljem navedene zakonske odredbe, zaključio da revizija nije dozvoljena, s obzirom da je podnesena protiv rješenja drugostepenog suda kojim postupak nije pravosnažno okončan. Naime, pobijanim rješenjem drugostepenog suda postupak nije pravosnažno okončan, nego je potvrđeno prvostepeno rješenje kojim se postupak prekida, s tim da će se nastaviti pod uslovima navednim u prvostepenom rješenju.
8. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u činjenici što je, rješenjima nadležnih sudova koji su prekinuli postupak, u odsustvu formalne eksproprijacije po Zakonu o eksproprijaciji, njemu onemogućeno da dokaže činjenicu da je eksproprijacija de facto izvršena.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant eksplicitno žali na odluke donesene u redovnom sudskom postupku, kojima je prekinut vanparnični postupak radi ostvarivanja prava na naknadu za eksproprisane nekretnine. Suština navoda o kršenju prava na imovinu svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova, jer apelant smatra da mu je zbog postupanja sudova onemogućeno da u sudskom postupku dokaže svoje tvrdnje o lišenju prava na imovinu i da dobije pravičnu naknadu za eksproprisane nekretnine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
12. S obzirom na navode iz apelacije, kao i činjenicu da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli vanparnični postupak, izveli dokaze i primijenili relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku. Naime, prema odredbama Zakona o vanparničnom postupku, preduslov da se u vanparničnom postupku raspravlja o određivanju pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti je pravosnažno okončan postupak eksproprijacije, a taj postupak, nesporno, još uvijek nije pravosnažno okončan. Stoga, apelantu stoje na raspolaganju pravna sredstva u okviru upravnog i parničnog postupka kojima je u mogućnosti zaštiti i ostvariti svoja imovinska prava u pogledu predmetnih nekretnina. Iz navedenog proizilazi da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom predmetu materijalno pravo pogrešno primijenjeno na njegovu štetu.
13. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su navodi o povredi prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zbog nepostojanja efikasnog pravnog sredstva koji bi sud «natjerao» na postupanje. Kako je u konkretnom slučaju apelant imao mogućnost zaštite svojih prava u postupku koji je vođen na dvije sudske instance, za Ustavni sud je očigledno da apelantu nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić