Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1792/06 (M. G.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1792/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-1792/06, rješavajući apelaciju Milenka Gavrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Gavrića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Ž-06-
000 032 od 15. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banjaluke, podnio je, 16. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-06-000 032 od 15. maja 2006. godine.
2. Apelant je, 15. decembra 2000. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Republike Srpske - Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa.
3. Osnovni sud je Presudom, broj RS-3392/03 od 25. novembra 2005. godine, obavezao tuženu da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade štete zbog neisplaćene plate za mjesec juli 2001. godine, toplog obroka za 2000. i 2001. godinu, troškova prevoza (za period od juna do decembra 2004. i za 2005. godinu), regresa za godišnji odmor za 2001. godinu i naknade za odvojeni život za period od 1. februara 1999. do 30. oktobra 2003. godine, te kamate na te iznose, sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od 25. oktobra 2005. godine pa do konačne isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.995 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. novembra 2005. godine, kao od dana presuđenja do konačne isplate, sve u roku od 15 dana od pravnosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Navedenom presudom je kao neosnovan odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime neisplaćenih plata za period od 1. jula 1996. do 1. marta 1997. godine, te naknadu štete za troškove liječenja zbog neizvršene zakonske obaveze uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje i iznos obračunatih kamata na te iznose, sve sa zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
5. Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili i tužena i apelant. Okružni sud je Presudom, broj 011-0-Ž-06-000 032 od 15. maja 2006. godine, djelomično uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu troškova liječenja zbog neuplaćivanja doprinosa za zdravstveno osiguranje i u pogledu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata u tom dijelu, tako što je obavezao tuženu da po tom osnovu apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, Okružni sud je ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćene naknade za odvojeni život za period od 1. februara 1999. godine do 30. novembra 1999. isplati određeni novčani iznos sa obračunatim kamatama, te zakonskim zateznim kamatama i u tom dijelu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Takođe, Okružni sud je preinačio presudu prvostepenog suda u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka. U preostalom dijelu, Okružni sud je odbio žalbe tužene i apelanta, te potvrdio prvostepenu presudu.
6. Apelant je, 13. juna 2006. godine, izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 866 od 22. decembra 2006. godine, odbačena je revizija kao nedozvoljena. Sud je utvrdio da vrijednost spora koja iznosi 2.398,00 KM, ne prelazi zakonom određeni iznos za dozvoljenost revizije od 10.000 KM, pa je sud, shodno članu 237. stav 2 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 53/03 ; u daljnjem tekstu ZPP), utvrdio da je revizija nedozvoljena.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osporena presuda Okružnog suda nezakonita, s ozbirom na sve osnove na temelju kojih je apelant tražio isplatu odgovarajućih naknada. Apelant smatra da je osporena presuda nejasna, nerazumljiva i konfuzna tako da se ne može ni izvršiti. U postupku donošenja osporene presude, navodi apelant, sud zauzima pogrešan pravni stav da je mjerodavno pravo za rješavanje spornog odnosa između parničnih stranaka Zakon o radu, te da je apelant tužbu za novčano potraživanje iz radnog odnosa podnio po proteku rokova iz člana 105. navedenog zakona. Obzirom da je navedeni zakon stupio na snagu 16. novembra 2000. godine i da istim nije propisano povratno dejstvo, apelant navodi da se isti ne može primjeniti na odnose koji su nastali ranije. Apelant navodi da je, kad su u pitanju rokovi, moraju primjeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima o zastarjelosti potraživanja, u konkretnom slučaju odredbe člana 371. ili 372. navedenog zakona.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Zakon o radu i odgovarajuće odredbe ZPP-a, umjesto Zakona o obligacionim odnosima, konkretno odredbe koje regulišu rokove zastarjelosti kod povremenih potraživanja. Apelant je nezadovoljan pobijanom presudom i sugeriše zaključke suprotne onim za koje se Okružni sud opredijelio. Međutim, Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
11. Okružni sud je prihvatio žalbu tužitelja u dijelu u kojem se ona odnosi na tužbeni zahtjev za naknadu štete nastale u troškovima liječenja tužitelja za period od 21. januara 2001. godine pa do 14. juna 2002. godine, utvrdivši da je taj dio tužbenog zahtjeva osnovan, jer tužena nije ispunila zakonsku obavezu tužene za uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje. Okružni sud je utvrdio da je taj zahtjev osnovan, jer je nesporno da su ti troškovi zaista i učinjeni, a nesporna je i činjenica da tužena za period u kojem su plaćeni troškovi liječenja na ime tužitelja nije uplatila doprinose za zdravstveno osiguranje, zbog čega je sve ljekarske usluge za sebe i svoju porodicu, apelant morao plaćati vlastitim sredstvima. Računima koje je tužitelj dostavio tuženoj i uz koje postoji odgovarajuća medicinska dokumentacija (uputnica za liječenje, nalog ljekara, recepti za ljekove, a uz neke i odluka o priznavanju prava na novčanu nadoknadu) koji računi nisu posebno osporeni od strane tužene, apelant je dokazao da je pretrpio štetu u visini od 1.903,07 KM. Nesporno je utvrđeno da tužena nije uplaćivala doprinose za zdravstveno osiguranje tužitelju u navedenom periodu, pa je u takvoj situaciji prema odredbi člana 28. stav 5. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službeni glasnik RS», br. 18/99, 51/01,79/01 i 51/03), tužitelj bio u situaciji da sam snosi nastale troškove ostvarivanja prava iz zdravstvenog osiguranja.
12. Tumačeći odredbe relevantnih propisa sud je utvrdio da se prema Zakonu o radu poslodavcem, kao u ovom slučaju Vojska RS, smatra svako drugo pravno lice koje radniku daje zaposlenje. Kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari tužbu podnio 15. decembra 2000 godine, proizilazi da je njegova tužba blagovremena samo za potraživanje u periodu od jedne godine unazad od podnošenja tužbe, odnosno od potraživanja koja dospijevaju nakon 15. decembra 1999. godine, dok je za potraživanja koja su podnesena do tog datuma, sud utvrdio da tužba nije blagovremeno podnesena. Iz tih razloga tužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu plate i naknade za odvojen život koji su dospjeli do 15. decembra 1999. godine, sud je odbacio kao neblagovremene.
13. Dakle, budući da je apelant postavio tužbeni zahtjev za isplatu navedenih naknada po osnovu rada, to je Okružni sud zaključio da su se u konkretnom slučaju mogle primijeniti jedino odrede Zakon o radu, pa se i rok za podnošenje tužbe mogao cijeniti prema odredbama tog Zakona, a ne prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Nasuprot izloženom, apelant ponavlja navode koje je iznio u toku prvostepenog i drugostepenog postupka i ne nudi dokaze i činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da su osporenim presudama povrede prava na koja se poziva vjerovatna i moguća. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Paušalnim navodima koji su zasnovani na nezadovoljstvu donesenim presudama, apelant, po ocjeni Ustavnog suda, ni na koji način nije učinio vjerovatnim da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Okružni sud je pažljivo ispitao ovo pitanje, jasno i detaljno obrazložio u čemu se sastoji bitna povreda učinjena pred Osnovnim sudom do koje je došlo upravo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zaključio da je apelant u jednom dijelu svoga zahtjeva propustio zakonom propisani rok za podnošenje tužbe, na koju okolnost kao bitnu sud pazi po službenoj dužnosti i koja ima obavezujući karakter. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi nepravično ili proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom Okružnog suda ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant, takođe, smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se osporenom odlukom ni na koji način ne dira u navedeno apelantovo pravo, te da apelant, u isto vrijeme, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda navedenog ustavnog prava, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenog prava, te da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić