Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2433/06 (Remontmontaža dd iz Tuzle)

Odluka donesena 14. 07. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2433/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-2433/06, rješavajući apelaciju Remontmontaža d.d iz Tuzle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Remontmontaže d.d. iz Tuzle podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1040/05 od 30. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Remontmontaža dd (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnijela je, 16. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-

1040/05 od 30. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2157/04 od 29. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-292/05 od 13. juna 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Mirsada Kasumovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na trosobnom stanu u Tuzli, u ulici Šekovačka broj 12, a kojem pripada i garaža veličine oko 15. m2 u dvorištu zgrade.

3. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-1040/05 od 30. maja 2006. godine, revizija tužitelja je uvažena i obje nižestepene presude preinačene tako da je udovoljeno tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je utvrdio da odluke Općinskog i Kantonalnog suda nisu pravilne jer nisu utemeljene na pravilnoj primjeni prava. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud navodi da sama činjenica da je tužitelj sa porodicom uselio u sporni stan 12. jula 1974. godine na osnovu rješenja - odluke o dodjeli tog spornog stana na trajno korištenje, se smatra zakonitim useljenjem, jer je taj akt punovažan i ispunjava uvjete zakonitosti, obezbjeđujući time tužitelju pravo trajnog korišćenja stana koje u stvari predstavlja stanarsko pravo. U prilog ovome stavu Vrhovni sud navodi i činjenicu da apelant protiv tužioca do dana podnošenja tužbe nikada nije pokrenuo postupak za njegovo iseljenje iz spornog stana, te da tužilac u konkretnom slučaju nije odgovoran što, i pored brojnih nastojanja, nije uspio zaključiti ugovor o korištenju stana.

4. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da su nadležni sudovi pogrešno ocjenili utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalne propise, te da su samim tim izveli pogrešan zaključak da tužitelju pripada pravo da stekne svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da predmetni stan otkupi. Apelant navodi da je sud posebno pogriješio omogućujući tužitelju sticanje, osim svojstvo nosioca stanarskog prava, i prava na garažu s obzirom na raniju presudu kojom je tužiocu otkazan ugovor o zakupu gazaže i druge presude u navodno sličnim pravnim stvarima kojima su redovni sudovi donosili drugačije odluke. Stoga, apelant smatra da je tužitelju na nezakonit i nedozvoljen način onemogućeno sticanje stanarskog prava na stanu, njegov otkup, kao i pravo na garažu, zbog čega su povrijeđeno njegova ustavna prava na pravičan postupak i imovinu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine

7. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na prigovore apelanta da nije imao pravično suđenje, jer je Vrhovni sud nepravilnom i nepotpunom ocjenom činjeničnog stanja, pogrešno primjenio materijalno pravo, te utvrdio da je tužitelj steko svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, mada za to nisu postojali zakonski uslovi. U odnosu na ove navode, Ustavni sud podsjeća da prema vlastitoj jurisprudenciji nije u principu nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i Dom za ljudska prava smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).

8. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom, na temelju provedenih dokaza, donesena odluka da tužitelj nije steko stanarsko pravo na predmetnom stanu kako je propisano članom 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), a samim tim i pravo na otkup predmetnog stana. Općinski i Kantonalni sud su presude kojom su odbili tužiteljev tužbeni zahtjev zasnovali na tvrdnji da tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu da posjeduje ugovor o korištenju stana kao bitan uslov za tvrđivanje svojstva nosioca stanarskog prava. U odnosu na pravni status tužitelja-korisnika stana, sudovi su ukazivali na odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima koja definira pojam zakonitog useljenja u stan tako da to podrazumijeva useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta.

9. Budući da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da se apelant u predmetni stan uselio 1974. godine, na temelju rješenja o dodjeli stana na korištenje, te da protiv tužitelja nije vođen postupak za iseljenje iz predmetnog stana u periodu od osam godina od bespravnog useljenja, u smislu člana 30. ZOSO-a, Vrhovni sud je u postupku o reviziji Presudom, broj Rev-1040/05 od 30. maja 2006. godine, preinačio obje nižestepene presude i usvojio tužbeni zahtjev.

10. Vrhovni sudu obrazloženju presude navodi da je ugovor o korištenju stana deklatornog a ne konstitutivnog karaktera, te da tužitelj odnosno njegov pravni prednik nije kriv, kao ni apelant, što nikada nije došlo do zaključenja ugovora o korištenju stana, već se radi o razlozima koji su izvan volje i uticaja stranaka. Ovakav zaključak proizilazi, navodi dalje Vrhovni sud, iz činjenica da su stranke kroz dugi vremenski period nastojale da se kod nadležnih organa izvrši legalizacija objekta u kojem se nalazi sporni stan i stvori mogućnost da se i deklaratornim aktom reguliše pravni odnos nastao useljenjem osnovom punovažnog akta. Radi toga iz same činjenice da je tužitelj od 1974. godine koristio sporni stan bez zaključenog ugovora o korišćenju istog, a samo na osnovu punovažnog akta o dodjeli stana i apelant se sa tim saglasio, proizilazi da je, smatra Vrhovni sud, stanarsko pravo stečeno na zakonit način samim zakonitim useljenjem, pa i kad tužitelj nije plaćao stanarinu, a na šta je apelant takođe pristao. Vrhovni sud dalje navodi da, s obzirom da je utvrđeno da je tužitelj stekao stanarsko pravo prije 6. decembra 1990. godine, da postoji mogućnost da tužitelj traži otkup stana u skladu sa važećim zakonskim odredbama.

11. Dovodeći u korelaciju utvrđeno činjenično stanje i navode apelacije, Ustavni sud, prije svega, konstatuje da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da je Vrhovni sud u tužiteljevom slučaju, na osnovu provedenih dokaza, dao jasna obrazloženja svoje odluke, pri čemu je iscrpno obrazložio zašto navodi i dokazi apelanta ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje, odnosno da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Apelant takođe navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav

1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2433/06 (Remontmontaža dd iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio