Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2475/06 (P. M.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2475/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 2475/06, rješavajući apelaciju Petra Međugorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Međugorca podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-531/05 od 11. maja 2006. godine, i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-127/04 od 20. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Međugorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupa Dedić Merhunisa, advokat iz Bihaća, podnio je, 22. avgusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-531/05 od 10. jula 2006. godine, i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: drugostepeni sud), broj RSŽ-127/04 od 20. decembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljem tekstu: prvostepeni sud), broj RS-993/02 od 4. novembra 2003. godine, obavezan je DD «Bira» Bihać (u daljnjem tekstu: tuženik) da apelantu, na ime naknade štete iz osnova izgubljene zarade, za period 5. maj 2000. godine pa do 31. decembra 2000. godine, isplati ukupan iznos od 1.520,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 1. januara 2001. godine pa do isplate, i za januar 2001. godine iznos od 190,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. februara 2001.godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 462,00 KM u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da među strankama nije sporna činjenica da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženika, da je imao status radnika na čekanju posla, da u periodu od 5. maja 2000. godine pa do 31. januara 2001. godine nije bio radno angažovan, te da mu je radni odnos kod tuženika prestao dana 31. januara 2001. godine. Prvostepeni sud je, dalje, konstatovao da je pravosnažnom presudom istog suda, broj PR-776/00 od 3. maja 2001. godine, apelantu dosuđena naknada po osnovu čekanja na posao za period od 5. maja 1997. godine do 31. januara 2001. godine, u ukupnom iznosu od 450,00 KM. Sud je ocijenio da je neosnovan prigovor presuđene stvari koji je u toku postupka isticao tuženik, budući da je u predmetu broj PR-776/00 tužbeni zahtjev bio usmjeren na isplatu naknade po osnovu čekanja na posao, a predmet ovoga postupka je naknada štete iz osnova izgubljene zarade za period od 5. maja 2000. godine do 31.januara 2001. godine (period koji je već obuhvaćen presudom PR-776/00). Prvostepeni sud je naveo da bi prihvatanjem prigovora presuđene stvari apelant bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge tužitelje koji su u sudskim postupcima ostvarili pravo na naknadu štete iz osnova izgubljene zarade za isti period.
3. Odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv prvostepene presude, drugostepeni sud je donio Rješenje, broj RSŽ-127/04 od 20. decembra 2004. godine, kojim je uvažio žalbu tuženika, prvostepenu presudu ukinuo, te tužbu apelanta odbacio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u potpunosti utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno cijenio odredbe Zakona o parničnom postupku i odredbe materijalnog prava. Drugostepeni sud je, dalje, konstatovao da je prigovor presuđene stvari, koji je tuženik isticao kako u toku postupka pred prvostepenim sudom, tako i u postupku o žalbi, osnovan. Kantonalni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizilazi da je apelantu po osnovu prava iz radnog odnosa, Presudom, broj PR-
776/00 od 3. maja 2001. godine, na ime naknade štete za isti vremenski period koji je obuhvaćen prvostepenom odlukom, dosuđena naknada u iznosu od 10,00 KM u kojoj je visini i postavljen tužbeni zahtjev u predmetu PR-776/00. Protiv ovog rješenja, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
4. Apelant je, 4. marta 2005. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj RSŽ-127/04 od 20. decembra 2004. godine. S obzirom da je apelant protiv ovog rješenja izjavio Reviziju Vrhovnom sudu o kojoj nije odlučeno prije podnošenja apelacije, Ustavni sud je Odlukom, broj AP 480/05 od 9. maja 2006. godine, apelaciju odbacio kao nedopuštenu, jer je bila preuranjena, a apelantu je data mogućnost da nakon donošenja odluke o reviziji ponovo podnese apelaciju.
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-531/05 od 10. jula 2006. godine, revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je u ovom predmetu prvostepena presuda donesena 4. novembra 2003. godine, dakle, prije stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», broj 53/03), pa je sud dužan, prema odredbi člana 456. stav 1. tog zakona, primijeniti odredbe prethodnog Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 42/98 i 3/99). Odredbom člana 364. stav 2. prethodnog Zakona o parničnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, izričito je propisano da u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu, revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 15.000,00 KM. Kako je u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude iznosila od 1.710, 00 KM, dakle, ispod vrijednosnog kriterija, ispod kojeg revizija nije dopuštena, to je Vrhovni sud odlučio da se Revizija odbaci u skladu sa članom 374. i u vezi sa članom 364 stav 2 prethodnog Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjuje po odredbama člana 456. važećeg Zakona o parničnom postupku.
6. Nakon toga, apelant je podnio novu apelaciju Ustavnom sudu. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), pravo na mirno uživanje imovine zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.Evropske konvencije.U apelaciji apelant navodi da je pogrešan zaključak dugostepenog suda, iznesen u osporenom rješenju, da se u konkretnom slučaju radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetu prvostepenog suda, broj PR-776/00, jer je tužbenim zahtjevom u ovom predmetu tražio naknadu po osnovu čekanja na posao, te je u tom predmetu presuda donesena uz primjenu člana 143. Zakona o radu i Odluke tuženika o visini naknade za posao, a u predmetu zavedenom pod brojem RS-
993/02 apelant je tražio naknadu štete po osnovu izgubljenih plaća, te je prvostepena presuda donesena na osnovu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Iz ovih navoda apelanta Ustavni sud zaključuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa. Apelant, dalje, navodi da je prvostepeni sud drugim radnicima tužene dosuđivao i naknadu po osnovu čekanja posla i naknadu po osnovu neisplaćenih plaća, te apelant smatra da ga je drugostepeni sud donošenjem osporenog rješenja doveo u neravnopravan položaj zbog toga što je srpske nacionalnost, te zaključuje da u njegovom slučaju nije bilo jednakosti u postupanju u čemu se i ogleda povreda prava na pravično suđenje. Obrazlažući povredu prava na imovinu apelant podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava stao na stanovište da svaki ekonomski interes predstavlja imovinu, te je, obzirom da mu je radni odnos kod tuženika prestao 31. januara 2001. godine, imao opravdano očekivanje da će primiti naknadu štete umjesto plaće, koje potraživanje, po mišljenju apelanta, predstavlja imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
10. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je Rješenjem, broj Rev-531/05 od 11. maja 2006. godine, odbacio reviziju apelanta izjavljenu protiv Rješenja Kantonalnog suda, broj Rsž-127/04 od 20. decembra 2004. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Rješenje Kantonalnog suda, broj Rsž-127/04 od 20. decembra 2004. godine, protiv kojeg je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu 4. marta 2005. godine, odnosno u roku za podnošenje apelacije predviđenim članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud je navedenu apelaciju odlukom, broj AP-480/05 od 9. maja 2006. godine, odbacio kao preuranjenu, jer je u momentu odlučivanja Ustavnog suda postupak o reviziji bio još uvijek u toku. S obzirom da je Vrhovni sud Rješenjem, broj Rev-531/05 od 11. maja 2006. godine, odlučio povodom apelantove revizije protiv Rješenja drugostepenog suda, te da je nakon donošenja odluke Vrhovnog suda apelant podnio novu apelaciju, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetnom slučaju Rješenje Kantonalnog suda, broj RSŽ-127/04 od 20. decembra 2004. godine, doneseno povodom žalbe tuženika protiv prvostepene presude.
11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev», kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud konstatuje da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što smatra da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, osim ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, koja se po apelantu ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud konstatuje da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženika, donio osporenu odluku u kojoj je naveo razloge za donošenje takve odluke, te se u obrazloženju pozvao na odgovarajuće odredbe kako materijalnog prava tako i Zakona o parničnom postupku. Drugostepeni sud je naveo da se prvostepeni sud u predmetu, broj PR-776/00, kretao u okvirima postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je o istom odlučio i dosudio naknadu za vremenski period od 5. maja 2000. godine do 31. januara 2001. godine, koja naknada ima isključivo elemente naknade štete s obzirom da je sa danom 5. maj 2000. godine prestao postojati institut «čekanje posla». Iz ovih razloga je, prema zaključku drugostepenog suda, prvostepeni sud imao obavezu tužbu apelanta odbaciti kao nedopuštenu uslijed presuđene stvari, jer se radi o tužbenom zahtjevu koji se temeljij na istom činjeničnom i pravnom osnovu, za isti vremenski period, između istih parničnih stranaka. Sud je naveo da je ovu odluku donio primjenom čl. 347. st. 2., 351 stav 2. i čl. 315 stav 2. Zakona o parničnom posupku („Službene novine Federacije BiH“, br.42/98) a u vezi sa članom 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 53/03). U kontekstu navedenog, budući da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi predstavljalo makar i naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
14. Apelant dalje smatra da je žrtva diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak. Kao dokaz ovih navoda apelant je dostavio nekoliko presuda Općinskog i Kantonalnog suda u Bihaću u kojima su sudovi drugim radnicima tužene dosuđivali i naknadu po osnovu čekanja posla i naknadu po osnovu neisplaćenih plaća, te apelant smatra da ga je Kantonalni sud donošenjem osporenog rješenja doveo u neravnopravan položaj zbog toga što je srpske nacionalnost. Međutim, činjenica da je u konkretnom predmetu usvojen prigovor tuženika da se radi o presuđenoj stvari zbog čega je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom ne znači, sama po sebi, da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na nediskriminaciju, već da je Kantonalni sud sudio u skladu sa činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanta da je u konkretnom slučaju prekršen princip nediskriminacije. Pored toga, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije prima facie neosnovani, tako da se u tom smislu ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Na temelju navednog, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
15. Apelant, također, smatra da je osprenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Osim konstatacije da je imao opravdano očekivanje da će primiti naknadu štete umjesto plaće, kršenje ovog prava apelant nije posebno obrazložio, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić