Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-394/08 (Đ. S.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Služnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-394/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-394/08, rješavajući apelaciju Đoke Slijepčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đoke Slijepčevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-001 029 od 21. decembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-06-000 073 od 17. augusta 2007. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-84/05 od 24. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đoko Slijepčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je, 1. februara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-001 029 od 21. decembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000 073 od 17. augusta 2007. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-84/05 od 24. oktobra 2005. godine. Apelant se pozvao na apelaciju broj AP-2638/07 od 24. septembra 2007. godine u kojoj je Ustavni sud donio odluku o dopustivosti 13. decembra 2007. godine kojom je apelaciju odbacio kao nedopuštenu, zbog toga što je preuranjena. Apelant je istovremeno naveo da «istrajava na prijedlozima iz svoje apelacije i dopune apelacije, a posebno insistira na donošenju privremene mjere, predložene u svom podnesku od 24. oktobra 2007.godine, odnosno, i sada predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru u predmetu Osnovnog suda, broj 095-0-I-07-000-469 kojom će zabraniti odlučivanje u tom predmetu do odluke Ustavnog suda.»
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-84/05 od 24. oktobra 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev Jove Krunića (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo stvarne služnosti «prolaza pješke i motornim vozilom» zapadnom stranom apelantove nekretnine, pobliže odznačene kao u izreci, kao poslužnog dobra, u dužini od 48 matara i širini 3 metra, za dolazak na svoju nekretninu. Apelant je dužan da, pod prijetnjom prinudnog izvršenja , prizna tužitelju to pravo i trpi da se u zemljišnim knjnigama i knjigama katastra općine Ljubinje uknjiži pravo služnosti prolaza pješke i motornim vozilom u korist katastarske čestice tužioca. Stavom dva izreke presude naloženo je Katastru općine Ljubinje da u katastarskim knjigama izvrši uknjižbu prava služnosti, a stavom tri izreke apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.501,30 KM u roku od trideset dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sud je svoju odluku zasnovao na članu 49. stav 1. i članu 54. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) jer je utvrdio da je tužitelj koristio poslužno dobro apelanta duže od dvadeset godina, da se apelant tome nije protivio, da nema drugog pristupnog puta, zaključivši da je tužitelj stekao pravo služnosti dosjelošću.
3. Presudom Okružnog suda, broj Gž-06-000 073 od 17. augusta 2007. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud za svoju odluku dao valjane razloge koje je prihvatio i ovaj sud, navodeći da je tužitelj stekao pravo služnosti ne samo na osnovu člana 54. ZOSPO već i na osnovu člana 52. navedenog zakona, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi, a što je verificirano i prijavnim listom koji su potpisale parnične stranke, da su parcela tužitelja, kao povlasno dobro, i parcela apelanta, kao poslužno dobro, svojevremeno činile jednu parcelu (koja je kupljena od Marice Turjanin i kao osnovna parcela nosila je istu oznaku, da su parnične stranke (tužitelj i apelant) bili i suvlasnici navedene parcele, da je došlo do diobe predmetne parcele, o čemu je također sačinjen prijavni list A i B od 27. novembra 1984. godine koji su potpisale obje parnične stranke (tužitelju je tom sporazumnom diobom pripala k.č. broj 8/85-1, a apelantu k.č.8/85), te da su se za pristup od javnog puta do parcele parničnih stranaka, stranke saglasile da ostave pristupni put - služnost u dužini od 48 metara i širini 3 metra. Okružni sud je posebno istakao da ovu činjenicu ni jedna stranka nije sporila. Okružni sud je konstatirao da je o navedenom vještak sačinio i skicu snimanja lica mjesta, koja je faktički identična sa prijavnim listom «A» i «B» od 27. novembra 1984. godine na kojem stoje svojeručni potpisi parničnih stranaka i iz kojeg je vidljivo, da je od javnog puta do prilaza parcelom parničnih stranaka «ucrtan» prilazni put. Također, sud je i iz iskaza saslušanih svjedoka zaključio se da se tužitelj koristio za pristup svojoj parceli motornim vozilom i pješke preko parcele apelanta, pa imajući u vidu sve izvedene dokaze prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev. Sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta, da na građevinskom zemljištu ne može da se stekne stvarna služnost. Budući da, građevinska parcela mora da ima pristup na javni put, kao i površinu i oblik koji omogućava izgradnju i korištenje parcele u skladu sa detaljnim urbanističkim planom (tim prije što tužitelj nema drugog pristupnog puta za dolazak do svoje stambene zgrade), te kako je u vrijeme diobe osnovne parcele (1984. godine ) ostavljen prilazni put , to po shvatanju Okružnog suda na predmetnom zemljištu može da se konstituira stvarna služnost. Sud je također ocijenio da ne stoji apelantov žalbeni prigovor da tužitelj nije stekao stvarnu služnost preko apelantove parcele, jer se koristi putem koji je već davno ustanovljen 1984. godine saglasnošću obje stranke.
4. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti, broj AP-2638/07 od 13. decembra 2007. godine, odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanta koju je podnio 24. septembra 2007. godine protiv i sada osporenih Presuda Okružnog suda, broj 015-0-Gž-06-000 073 od 17. augusta 2007. godine, i Osnovnog suda, broj P-84/05 od 24. oktobra 2005. godine, zato što je preuranjena. U obrazloženju iste odluke je, između ostalog, navedeno da je apelant, 24. septembra 2007. godine, protiv Presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj nije odlučeno.
5. Vrhovni sud je Rješenjem, broj 118-0-Rev-07-001 029 od 21. decembra 2007. godine, odbacio reviziju apelanta protiv navedene presude Okružnog suda. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelant pobija drugostepenu presudu, kojom je potvrđena prvostepena presuda, iako vrijednost pobijanog dijela te odluke ne prelazi 10.000,00 KM, a apelant nije dao inicijativu da sud u smislu člana 321. st. 3. ZPP provjeri tačnost naznačene vrijednosti i eventualno sam odredi tu vrijednost. Vrhovni sud je ocijenio, suprotno navodima revizije, da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
6. Postupajući po prijedlogu tužitelja u svojstvu tražitelja izvršenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 095-0-I-07-000-469 od 9. oktobra 2007. godine kojim je odredio predloženo izvršenje Presude tog suda, broj P-84/05 od 24. oktobra 2005. godine. Protiv tog rješenja apelant je 23. oktobra 2007. godine izjavio prigovor, a poziv u istom predmetu je dobio 1. februara 2008. godine.
7. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe hronologiju rješavanja u konkretnom predmetu i smatra da se povreda navedenih prava odnosi na «pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, koje izričito zabranjuje sticanje stvarne službenosti na nepokretnosti u državnoj svojini (član 55. ZOSPO) i koje izričito utvrđuje vlasništvo na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade (Zakon o građevinskom zemljištu).» Apelant ukazuje da mu je pogrešnom i proizvoljnom primjenom materijalnog prava onemogućeno da ostvaruje pravo na vlasništvo i korištenje zemljišta za redovnu upotrebu zgrade. Odgovori na apelaciju
8. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud ističe da nije bilo razloga da se u ovom predmetu revizija uzme u razmatranje, jer odlučivanje o reviziji nije ni od kakvog značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Netačne su i neargumentirane tvrdnje apelanta da su u ovoj pravnoj stvari pogrešno primijenjeni propisi koji reguliraju sticanje prava stvarne služnosti. Apelanta niko nije lišio njegove imovine, a zakon daje mogućnost da se preko nekretnine jednog vlasnika konstituira pravo prolaza u korist nekretnine drugog vlasnika.
9. Kantonalni sud smatra da u postupku koji je okončan pobijanom presudom nije došlo do narušavanja apelantovih ustavnih prava navedenih u apelaciji.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Ustavni sud konstatira da je u predmetnom sudskom postupku Vrhovni sud apelantovu reviziju odbacio imajući u vidu vrijednost pobijanog dijela odluke koji ne prelazi 10.000,00 KM, istovremeno ocijenivši da odlučivanje o reviziji u ovom predmetu nije od značaja za primjenu prava. Okružni sud odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenom postupku ocijenio je da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred nadležnim sudskim instancama pri čemu su sudovi ispitali sve njegove navode, koji su u suštini isti kao i navodi u apelaciji. Okružni sud i Osnovni sud su za svoje odluke dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Sudovi su kao nespornu utvrdili činjenicu, koju apelant nije osporavao u toku postupka, da su apelant i tužitelj nakon kupovine osnovne predmetne parcele istu podijelili, o čemu je 27. novembra 1984. godine sačinjen prijavni list koji su potpisli i apelant i tužitelj. Tužitelju i apelantu pripale su određene parcele,a isti su se kao stranke saglasili da se za pristup od javnog puta do parcele parničnih stranaka ostavi pristupni put-služnost u dužini od 48 metara i širini 3 metra. Naime, nesporno je utvrđeno da građevinska parcela tužitelja mora imati pristup na javni put, jer nema drugog pristupnog puta osim onog koji je verificiran u prijavnom listu od 1984. godine i koji je korišten od strane tužitelja. Stoga je i ocijenjeno da je tužitelj stekao pravo služnosti ne samo na osnovu člana 54.ZOSPO već i na osnovu člana 52. istog zakona.
14. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije, odnosno da je došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant, također, smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi pomogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzrom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, nije neophodno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić