Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1929/06 («MON BENZ» d.o.o. Doljani, Čapljina)

Odluka donesena 14. 07. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1929/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-1929/06, rješavajući apelaciju «MON BENZ» d.o.o. Doljani, Čapljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «MON BENZ» d.o.o.

Doljani, Čapljina, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-Pž-06-000031 od 25. aprila 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «MON BENZ» d.o.o. Doljani, Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnice iz Čitluka, podnio je, 1. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Pž-06-000031 od 25. aprila 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-81/04 od 12. septembra 2005. godine, obavezan je apelant da na ime dospjelih premija isplati tužitelju «Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj), glavnicu u iznosu od 12.602,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u dispozitivu presude, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.015,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Iz izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu temeljem većeg broja ugovora o osiguranju imovine i kombinovanom kolektivnom osiguranju od nesretnog slučaja; da je kod svih zaključenih ugovora ugovoreno plaćanje utvrđene premije u 6 obroka, te da je apelant platio samo neke premije osiguranja iz ugovornih obaveza. Sud je dalje utvrdio da apelant i tužitelj nikada nisu raskinuli predmetne ugovore o osiguranju, te da iz dokumentacije spisa proizialzi da tužitelj nije slao preporučena pisma apelantu s obaviješću o dospjelosti premije (predmetni računi su poslati redovnom poštom). Tužitelj je, 19. februara 2004. godine, dostavio apelantu opomenu pred tužbu zbog prekoračenja roka plaćanja dospjelih premija i koristio alternativno pravo osiguravatelja na ispunjenje ugovora podnošenjem tužbe sudu, kojim zahtijeva ispunjenje obaveze prema ugovorima o osiguranju. Sud smatra i cijeni da su ugovorne sttrane zaključile ugovor o osiguranju sa odložnim plaćanjem premija osiguranja i to isključivo u interesu apelanta, sa jasno naznačenim rokom trajanja osiguranja, u kojem periodu je tužitelj nosio odnosno nosi osiguravajuće pokriće, iako mu premija osiguranja nije plaćena. Iz tih razloga tužitelj, prema shvatanju prvostpenog suda, ima pravo da zahtijeva isplatu premije osiguranja dospjelih u toku godine za koju je nosio ili nosi osiguravajuće pokriće do dana raskida ugovora. Prvostepeni sud se pozvao na član 913. stav 3. ZOO koji regulira posljedice neplaćanja premije, a koji je u skladu s članom 124. ZOO i daje pravo osiguravatelju da alternativno izabere, odnosno da raskine ugovor, traži ispunjenje istog, ili da izvrši prijeboj dužne premije sa naknadom iz osiguranja. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari iskoristio svoje zakonsko pravo da podnošenjem tužbe traži ispunjenje preuzetih obaveza prema zaključenim ugovorima o osiguranju.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Pž-06-000031 od 25. aprila 2006. godine, žalba apelanta je djelomično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako da je obavezan apelant da na ime dospjelih premija isplati tužitelju iznos od 7.105,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u dispozitivu presude i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.985,93 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom preko navedenog dosuđenog iznosa.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su tačni navodi apelanta da je u konkretnom slučaju, kod nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, mjerodavna primjena samo odredbi čl. 912. i 913. ZOO, ali i da je apelant pri tome pogrešno tumačio navedene odredbe. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u odredbi člana 913. stav 3. ZOO sadržano pravo osiguravatelja, odnosno tužitelja da raskine ugovor u slučaju neplaćanja premija, a nikako da to predstavlja pravo osiguranika. Ukoliko bi to bilo i pravo osiguranika, Kantonalni sud smatra da bi onda mogućnost zloupotrebe bila neograničena i svaki osiguranik bi namjerno propustio rokove dospjelosti premije da bi izbjegao svoju obavezu plaćanja premije i smatrao da je ugovor raskinut. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da pravo na raskid ugovora ima samo osiguravatelj (tužitelj) koji može trpiti neplaćanje premije od strane osiguranika, pa čak ukoliko on to želi i duži vremenski period, a može i tražiti raskid ugovora i plaćanje premije. U smislu odredbe člana 913. stav 4. ZOO ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu ako premija ne bude plaćena u roku od jedne godine od dana dospjelosti. Prema tome, ugovor je na snazi i proizvodi pravno dejstvo jednu godinu od dospjele a neplaćene premije. Dalje se u obrazloženju navodi da je apelantov žalbeni prigovor zastare djelimično osnovan. Kantonalni sud ističe da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 380. stav 3. ZOO po kojoj je rok zastare u ovom slučaju tri godine, ali je pogrešno izračunao vremenski period od 1. juna 2000. godine (kada je najstarije potraživanje tužitelja dospjelo za naplatu) pa do 27. februara 2004. godine, kada je tužba podnesena.. Drugostepeni sud je izveo zaključak da polazeći od nesporne činjenice da je tužba podnesena 27. februara 2004. godine, te da rok zastare iznosi 3 godine, proizilazi da su zastarjela sva potraživanja prije 27. februara 2001. godine. Sud je dalje utvrdio prema kojim računima su potraživanja zastarjela, zatim od kojih računa je tužitelj odustao, i naveo račune prema kojima je utvrdio konačan iznos dospjelih premija od 7.105,02 KM.

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je došlo do očigledno proizvoljne primjene prava. Apelant navodi da je nesporno da su on i tužitelj zaključili ugovore o osiguranju s odgodnim rokom plaćanja premije. Sporno je po mišljenju apelanta kada su ti ugovori prestali da važe s obzirom da apelant nije plaćao premije osiguranja. Dalje ističe da je tokom sudskog postupka detaljno obrazložio kada je koji ugovor prestao da važi, tvrdeći da su svi ugovori prestali da važe, te da je iz toga razloga tužiteljevo potraživanje neosnovano, a pored toga i zastarjelo. Takođe ističe da se prvostepeni sud bavio računima koje je tužitelj sukcesivno ispostavljao, a ne ugovorima. Računi koje je tužitelj ispostavljao služili su, po mišljenju apelanta, kao opomena za plaćanje, a ne kao osnov obvezivanja. Apelant smatra da mu je tužitelj dostavljao račune iz jednog jedinog razloga, a to je da obavijesti apelanta o dospjelosti premije, kako bi u situaciji da nastupi osigurani slučaj mogao tvrditi da je ugovor prestao po samom zakonu (u roku od 30 dana od dana obavještenja, kako propisuje član 913. stav 3. ZOO), te da tužitelj nije u obvezi isplatiti osiguranu sumu. Kako se osigurani slučaj nije dogodio tužitelju više odgovara primjena stava 4. člana 913. ZOO na koji se u tužbi poziva. Sud nije prepoznao da je tužitelj zloupotrijebio pravo i podigao tužbu nakon 4 godine od prestanka ugovora. Apelant zaključuje da u slučaju da premija ne bude plaćena ugovor prestaje po samom zakonu i tužitelj se više ne može pozivati na stav 4. člana 913. ZOO. U konkretnom slučaju apelant smatra da je došlo do raskida ugovora ex lege prema stavu 3. člana 913. ZOO i da se ni na koji se način ne mogu produžiti njihova djelovanja. Apelant se takođe žali da je sud dosudio kamatu od dospjelosti svakog pojedinog obroka, iako se jasno i nedvosmisleno radi o povremenim potraživanjima, na koja se prema članu 279. ZOO kamata plaća od dana podnošenja tužbe.

7. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena ustavna prava apelanta na koja se poziva, te da u cijelosti ostaje kod osporene presude. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. Također je istakao da stav koji je zauzeo pozivom na odredbu člana 913. ZOO nije «njegov izum», jer postoji brojna i nepodijeljena sudska praksa koja ga na takav način tumači (knjiga «Aktuelna sudska praksa iz oblasti obligacionih odnosa», izdanje «Poslovni biro» Beograd 1988. godina, strana 114; ili istoimena knjiga istog izdavača za 2000. godinu, str. 494; knjiga «Ugovorna odgovornost i naknada štete», izdavač «Euro medija» d.o.o. Budva 2003. godina str. 115. i druga stručna literatura). Što se tiče odluke o kamati i neprimjeni odredbe člana 279. ZOO ona se i nije mogla primijeniti, jer se ovdje radi o docnji nastaloj povredom ugovora, pa zastarni rok teče od momenta padanja u docnju, a ne od momenta podnošenja tužbe, koji rok se primjenjuje kod povremenih potraživanja.

8. «Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški je u odgovoru na apelaciju navela da je po svim policama osiguranja ugovorena obaveza plaćanja premije nakon početka osiguravajućeg pokrića, odnosno osiguranje je počelo teći kao i obaveza tužitelja da naknadi eventualnu štetu nastalu apelantu od osiguranih rizika prije nego što je apelant platio prvi obrok premije. Dakle osiguratelj je taj koji je u nepovoljnijem položaju, jer je dužan platiti štetu osiguraniku ukoliko bi ona nastupila i prije nego što bi mu bila plaćena premija osiguranja. Radi toga u konkretnom slučaju tužitelju kao osiguratelju pripada pravo da traži raskid ugovora i plaćanje dospjele neplaćene premije zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

13. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da je u sudskom postupku očigledno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. U vezi navoda apelanta da su sudovi proizvoljno primijenili st. 3. i 4. člana 913 ZOO, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi u provedenom postupku utvrdili da je tužitelj kao osiguravatelj prema zaključenim ugovorima preuzeo obavezu osiguranja i prije nego što apelant plati premiju osiguranja; zatim da se radi o poslovnim odnosima tužitelja i apelanta na temelju većeg broja ugovora osiguranja, sa višim iznosima premija osiguranja, gdje je predviđena sukcesivna isplata premije osiguranja u ugovorenim rokovima. Redovni sudovi su utvrdili da su ugovori o osiguranju zbog neplaćanja premije osiguranja od strane apelanta prestali da važe na temelju zakona, u roku od jedne godine od dana dospjelosti premije za naplatu, kako je propisano članom 913. stav 4. ZOO. U odnosu na tako utvrđene datume prestanka ugovora o osiguranju sudovi su utvrdili i rok zastarjelosti od tri godine iz člana 380. stav 3. ZOO. Ustavni sud napominje da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, osim ukoliko se ne radi o očiglednoj arbitrarnosti. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant se, također, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već također smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od strane Kantonalnog i Općinskog suda. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1929/06 («MON BENZ» d.o.o. Doljani… | Sudska praksa | Aktio