Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2692/06 (RMU „Breza“ d.o.o.)

Odluka donesena 14. 07. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2692/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-2692/06, rješavajući apelaciju RMU „Breza“ d.o.o. Breza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija RMU “Breza” d.o.o. Breza podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1175/05 od 15. avgusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. RMU „Breza“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, podnio je, 21. septembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-

1175/05 od 15. avgusta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-

249/04 od 28. januara 2005. godine, apelant je obavezan da Miri Vrljičak (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 2.074,46 KM sa zakonskim kamatama kako je to pobliže opisano u izreci prvostepene presude uz troškove postupka u iznosu od 1.559,75 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta radi isplate razlike između zajamčene i isplaćene plaće (v.s. 16.876,90 KM), te da apelant od avgusta 2001. godine tužiteju, kao radniku apelanta, raspoređenom na radno mjesto sekretara, nije isplaćivao plaću u skladu sa članom 24. stav 4. i članom 25. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Općinski sud se prilikom rješavanja predmetnog tužbenog zahtjeva pozvao na odredbu člana 68. Zakona o radu kojom je propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Nadalje se sud pozvao na odredbu člana 69. Zakona o radu i na odredbu člana 4. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) prema kojoj je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Dalje je sud našao da je članom 4. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja. Članom 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da se najniža plaća utvrđuje Granskim kolektivnim ugovorom s tim da ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH. Članom 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora propisano je da najniža plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH. Na osnovu navedenih zakonskih odredbi sud je utvrdio da je poslodavac obavezan zaposleniku isplatiti najnižu plaću utvrđenu Granskim kolektivnim ugovorom dok se osnovna plaća mora isplatiti za normalne uvjete i rezultate rada.

4. Konstatovano je da je tužitelj tražio da se tuženi obaveže da mu isplati osnovnu platu. Međutim po mišljenju suda da bi takav tužbeni zahtjev bio usvojen tužitelj je trebao dokazati da je apelant poslovao pod normalnim uslovima i ostvario normalne rezultate rada. Sud je ocjenio da tužitelj nije dokazao da je apelant poslovao pod normalnim uslovima i ostvario odgovarajuće rezultate. Stoga je utvrđeno da je apelant u obavezi tužitelju isplatiti samo najnižu plaću u skladu sa članom 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora. Prvostepeni sud je utvrdio, putem nalaza vještaka finansijske struke, da je razlika između najniže i isplaćene plaće 2.074,46 KM, dok razlika između osnovne i isplaćene plaće iznosi 16.876,90 KM. Navedeni nalaz vještaka sud je ocijenio kao stručan jer je sačinjen na osnovu pozitivnih zakonskih propisa, a način izvršenog obračuna stranke nisu osporile.

5. Protiv navedene presude apelant i tužitelj su podnijeli žalbe koje su Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-284/05 od 9. avgusta 2005. godine, djelimično uvažene i prvostepena presuda preinačena tako da se apelant obavezuje platiti tužitelju novčani iznos od 15.472,75 KM sa kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate i to počev od dana dospijeća pa do isplate, a kako je opisano u izreci drugostepene presude, uz naknadu troškova spora u iznosu od 3.947,15 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu žalbe stranaka su odbijene.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 68. Zakona o radu, ali da je članom 115. Zakona o radu propisano da je Granski kolektivni ugovor obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile. Kantonalni sud je našao da su osnovani žalbeni navodi tužitelja da ima pravo na naknadu razlike plaće, s obzirom da je članom 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora ugovoreno da osnovna mjesečna plaća zaposlenika ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, a članom 28. Kolektivnog ugovora je propisano da se osnovna mjesečna plaća uposlenika za svaku godinu mirovinskog staža uvećava za 0,6% s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%. Sud se također pozvao i na odredbe člana 68. i člana 69. stav 2. Zakona o radu. Na osnovu navedenog je utvrđeno da se ne mogu kao osnovani prihvatiti žalbeni navodi apelanta da zbog teške ekonomske situacije ne može isplaćivati plaću u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud se također pozvao i na odredbu člana 114. Zakona o radu kojom je propisano da se Koletivnim ugovorom uređuju prava i obaveze stranaka koji su ga zaključile, te prava i obaveze iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom u skladu sa zakonom i drugim propisima.

7. Kantonalni sud je našao da je osnovan prigovor apelanta u pogledu zastare potraživanja, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o radu, te je u skladu s tim utvrđeno da su zastarjela potraživanja tužitelja koja dospijevaju prije 30. jula 2001. godine odnosno da je zastrajelo potraživanje tužitelja u iznosu od 1.404,15 KM.

8. Istaknuto je da je prema pravilima o teretu dokazivanja teret dokazivanja žalbenih navoda o tome da je ispunio svoje obaveze u vezi isplate plate na apelantu koji to i tvrdi, a koji za tu svoju tvrdnju u toku čitavog postupka nije ponudio sudu nijedan dokaz. Pri tome je sud našao da iz nalaza i dopune nalaza vještaka proizilazi da apelant u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom nije ispunio svoju obavezu isplate plate tužitelju.

9. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom, broj Rev-1175/05 od 15. avgusta 2006. godine, djelimično uvažio, te pobijanu presudu preinačio tako da zakonska kamata na dosuđeni iznos glavnog duga od 15.472,75 KM teče od 30. jula 2004. godine pa do isplate, dok se u ostalom dijelu revizija odbija.

10. U obrazloženju revizijske presude Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 25. Granskog kolektivnog ugovora prema kojoj se osnovna mjesečna plata zaposlenika utvrđuje po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plata množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematiziranih radnih mjesta. Stoga je utvrđeno da je prema članu 25. Granskog kolektivnog ugovora plata apelanta trebala biti proizvod najniže plate po članu 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora (60 % prosječne plate u FBiH) i koeficijent tužiteljevog radnog mjesta (2,32). Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 9. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora prema kojoj se osnovna plata uvećava još i za svaku godinu penzijskog staža za 0,6 %. Istaknuto je da je navedene zakonske odredbe vještak finansijeske struke imao u vidu kada je utvrdio da bi tužitelju za traženi period (od 1. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine) pripadao ukupan iznos od 16.876,89 KM. Pri tome je Vrhovni sud naveo da je drugostepeni sud osnovano utvrdio da je tužiteljevo potraživanje za period prije 30. jula 2001. godine zastarjelo, te apelanta obavezao na isplatu iznosa od 15.472,75 KM (16.876,68 KM minus 1.404,15 KM).

11. Vrhovni sud je istakao da su kolektivni ugovori neposredni izvori radnog prava u našem pravnom sustavu, te da to proizilazi iz člana 111. Zakona o radu i da u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod koga se ne može ići kod zasnivanja radnog odnosa. Uzimajući u obzir normativnost kolektivnog ugovora smatra se da je svaki uposlenik, stupanjem na posao, pristupio i kolektivnom ugovoru pa iz njega može da crpi sva prava koja su mu po osnovu rada ili u vezi sa radom njime kao minimum osigurana što znači da poslodavac ta prava ne može umanjiti niti uskratiti jer ga na to prisiljava obilježje normativnosti kolektivnog ugovora. Konstatovano je da se ugovorom o radu ne ugovara isplata osobnog dohodka koji je u vrijeme njegovog pravnog postojanja zaista ovisio o ukupnom dohodku i uspjehu u poslovanju već isplata plate koja nije ovisna o uspjehu u poslovanju, a postoji kao obaveza poslodavca koju on pod prijetnjom prinude mora izvršiti. Po mišljenju Vrhovnog suda to dalje znači da je vještačenjem od strane nižestepenih sudova utvrđen obim tužiteljevih prava koja mu je tuženik isplaćivao ispod minimuma određenog Granskim kolektivnim ugovorom zbog čega je pravilno primjenjeno materijalno pravo.

12. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je u drugim predmetima, koji su bili vezani za isplatu razlike zajamčene i isplaćene plaće Kantonalni sud donio niz presuda u kojima su tužioci odbijeni sa zahtjevima za isplatu razlike plaće koja je veća od iznosa najniže plaće. S tim u vezi apelant je dostavio tri presude Kantonalnog suda. Navodi da apelant nije korisnik budžetskih sredstava da bi ga obavezala isplata većih plaća, obzirom da isplata plaća zavisi od ostvarene proizvodne dobiti. Također navodi da ga ne obavezuje isplata plaća prema koeficijentu za stepen složenosti poslova zbog toga što nije korisnik budžetskih sredstava. Po mišljenju apelanta potrebno je razlikovati najnižu plaću od osnovne plaće. Ističe da tužitelj nema nikakvo pravo na isplatu razlike plaće koja je veća od najniže plaće. Smatra da će u slučaju usvajanja apelacije nakon toliko godina postojanja doživjeti kraj u svom poslovanju. Navodi da se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 114. Zakona o radu i naveo da se Kolektivnim ugovorom uređuju prava i obaveze stranaka koje su ga zaključile, te prava i obaveze iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom u skladu sa zakonom i drugim propisima. Po mišljenju apelanta upravo tim članom nije dozvoljeno odstupanje od zakona i drugih propisa obzirom da radno zakonodavstvo garantuje zaposlenicima samo isplatu najniže plaće. Uporište za isplatu najniže plaće apelant nalazi u odredbama člana 68. i 69. Zakona o radu, odredbi člana 5. stav 2. Općeg Kolektivnog ugovora, te odredbama člana 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora. Po nalaženju apelanta najniža plaća je jedino uslovljena time da zaposlenik radi kako je to određeno članom 5. Općeg kolektivnog ugovora, a osnovna plaća je uslovljena činjenicama propisanim članom 4. Općeg kolektivnog ugovora.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Razmatrajući apelantove navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud konstatuje da apelant u suštini nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka u kojem postupku je apelant obavezan da tužitelju za određeni period isplati razliku između osnovne plaće prema Granskom kolektivnom ugovoru i plaće koju je primao kod apelanta. Apelant smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno primjenili materijalno pravo. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud kao prvo podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02).

16. Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud rješavajući o žalbi tužitelja našao da primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu i Granskog kolektivnog ugovora tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između osnovne plaće i isplaćene plaće kod apelanta zbog čega je preinačena prvostepena presuda. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji prihvatio pravno stajalište Kantonalnog suda nalazeći da prema odredbama člana 24. stav 4. i člana 25. Granskog kolektivnog ugovora tužitelj ima pravo naknadu razlike plaće koju mu je apelant isplaćivao i osnovne plaće koja mu pripada u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom, kao normativnim pravnim aktom. Ustavni sud smatra da su i Kantonalni i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se utvrditi da su osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti ni da je primjena zakona od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava.

17. Apelantove navode o tome da je u drugim slučajevima Kantonalni sud odlučio drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud neće razmatrati obzirom da Ustavni sud prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja. Stoga je Ustavni sud o predmetnoj apelaciji razmatrao samo apelantove navode u odnosu na konkretan postupak. Pri tome, Ustavni sud napominje da ovaj sud ne raspolaže podacima o tome da li su strane nezadovoljne presudama Kantonalnog suda, koje apelant dostavlja, eventualno, izjavile reviziju i kakve su odluke revizionog suda u tim predmetima. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2692/06 (RMU „Breza“ d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio