Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2770/06 (M. S.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Materijalna šteta
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2770/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-2770/06, rješavajući apelaciju Mustafe Suljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Suljića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1461/04 od 27. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je, 4. oktobra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1461/04 od 27. jula 2006. godine.
2. Djelomičnom Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2140/97 od 1. februara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-
992/02 od 30. oktobra 2002. godine, Osman Suljić (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu na ime nematerijalne štete isplati i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 1.365,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.600,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 1.950,00 KM, a što ukupno iznosi 5.915,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 1. februara 2002. godine, kao dana presuđenja, pa do konačne isplate sve u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, kao previsoko postavljenim. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti potraživanja pa do isplate, kao i o troškovima parničnog postupka sud će odlučiti konačnom presudom po pravosnažnosti djelimične presude.
3. Iz obrazloženja djelomične presude proizilazi da je apelant, 6. oktobra 1995. godine, pretrpio štetu od strane tuženog koji ga je fizički napao i udario drvenom toljagom, a on se nije uspio odbraniti vilama koje je imao u rukama. Zbog zadobijenih povreda sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog, kao štetnika, da mu naknadi iznose za nematerijalnu štetu kako je navedeno u izreci navedene presude.
4. Nadalje iz obrazloženja djelomične presude proizilazi da je apelant na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. decembra 2001. godine predložio da sud donsese djelimičnu presudu s obzirom da su po njegovom mišljenju sazreli uslovi za donošenje odluke u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi samo na naknadu nematerijalne štete, te je shodno tome precizirao taj dio tužbenog zahtjeva.
5. Općinski sud je Presudom, broj Mal-2724/04 od 2. jula 2004. godine, obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati i to za uništenih šest naviljaka sijena (otave) iznos od 98,16 KM, za uništene dvoje naočale iznos od 53,95 KM i za uništeni slušni aparat iznos od 251,68 KM, što ukupno iznosi 403,79 sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. jula 2004. godine, pa do konačne isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 980,99 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, po svim osnovama materijalne štete apelant je odbijen, kao previsoko postavljenim.
6. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je tuženi apelantu prilikom štetnog događaja uništio dvoje naočale i slušni aparat, odnosno da je sam tuženi učinio nespornim osnov za naknadu ove materijalne štete kao i visinu iste. Sud je visinu materiajlne štete utvrdio na temelju računa, nalaza i mišljenja vještaka vještaka poljoprivredne struke Hilme Mulaosmanovića, a štetu je dosudio shodno odredbama člana 185. stav 3, člana 189. stav 2. i
190. Zakona o obligacionim odnosima. Pri tome je sud cijenio doprinos apelanta nastanku štetnog događaja od 35% u smislu odredbe člana 192. Zakona o obligacionim odnosima.
7. Rješenjem Općinskog suda, broj Mal-2724/04 od 3. septembra 2004. godine, odbijen je zahtjev apelanta za oslobađanje od plaćanja takse na djelomičnu presudu, te je dosljedno tome apelantu naloženo da u roku od 8 dana od dana prijema rješenja izvrši uplatu takse na djelomičnu presudu u iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant uz zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse priložio uvjerenje Porezne uprave od 27. maja 2004. godine. Međutim po nalaženju suda shodno odredbi člana 11. Zakona o sudskim taksama navedeno uvjerenje ne predstavlja zakonski osnov za oslobađanje od plaćanja takse. Nadalje je navedeno da iz stanja spisa slijedi da je apelant posjednik i korisnik zemljišnih parcela, dok su mu presudom Općinskog suda, broj Mal-2724/04 od 2. jula 2004. godine, dosuđeni, između ostalog, i troškovi parničnog postupka što ukuljučuje i troškove takse na djelimičnu presudu u iznosu od 200,00 KM, takse na konačnu presudu u iznosu od 60,00 KM (shodno opredjeljenom zahtjevu iz troškovnika od 4. juna 2004. godine).
8. Protiv Presude Općinskog suda, broj Mal-2724/04 od 2. jula 2004. godine, i Rješenja Općinskog suda, broj Mal-2724/04 od 3. septembra 2004. godine, apelant je izjavio žalbe koje je Kantonalni sud odbio Presudom, broj Gž-1461/04 od 27. jula 2006. godine.
9. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je konstatovano da je vrijednost spora u predmetnoj pravvnoj stvari bila označena na 920,20 KM, te se radilo o sporu male vrijednosti prema članu 429. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Istaknuto je da se presuda kojom završava spor male vrijednost može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a u skladu sa članom 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je našao da apelant tek uz žalbu prilaže nalaz vještaka agronoma Blage Ivankovića od 18. jula 2004. godine koji je izvršio procjenu štete za nekorištenje apelantovog zemljišta za 9 godina u iznosu od 3.491,00 KM i za radove potrebne za privođene zemljišta svrsi u iznosu od 980,00 KM, što ukupno iznosi 4.462,00 KM, predlažući da se pobijana presuda preinači i apelantu dosudi navedeni iznos. Po mišljenju Kantonalnog suda, kada bi se udovoljilo ovome prigovoru, radilo bi se o preinaci tužbe i povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva, a što je nedopustivo u izjavljenom pravnom lijeku, jer apelant može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano, a u skladu sa odredbom člana 57. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Pored toga Kantonalni sud je naveo da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, a apelant nije pružio dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, a sve po članu 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
10. Tvrdnju apelanta, koju ističe tek u žalbi, o tome da je nalaz i mišljenje vještaka Hilme Mulaosmanovića neprihvatljiv jer je isti dao nerealne cijene, Kantonalni sud je ocijenio kao prigovor činjenične prirode koji se ne može isticati u postupku spora male vrijednosti. U odnosu na rješenje kojim je odbijen apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse na djelimičnu presudu drugostepeni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio navedeni apelantov zahtjev jer ne postoji ni jedan zakonski uslov da se apelant oslobodi plaćanja sudske takse u smislu odredbe člana 11, 13. i 15. Zakona o sudskim taksama.
11. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencijer za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 . Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da kako od 1995. do 2004. godine nije mogao uživati miran posjed svojih nekretnina, te da su navedene nekretnine zbog nekorištenja pretrpjele promjene zbog čega ih je nemoguće koristiti u poljoprivredene svrhe. Ističe da je sud u presudama utvrdio manju vrijednost za predmete jer je uzeo u obzir vrijednost upotrebljenih predmeta, a ne vrijednost novih predmeta. Po mišljenju apelanta poznato je da nije moguće kupiti polovne naočale niti slušni aparat.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja iprimjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
15. U konkretnom slučaju apelant je u suštini nezadovoljan ishodom predmetnog postupka u dijelu naknade materijalne štete. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg je utvrdio visinu materijalne štete, primjenjujući pri tome relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Prvostepeni sud je također prilikom određivanja visine materijalne štete imao u vidu i doprinos apelanta nastanku štetnog događaja u procentu od 35%. Razmatrajući apelantovu žalbu Kantonalni sud se očitovao na apelantove žalbene navode te utvrdio da apelant u žalbi iznosi nove činjenice i dokaze za koje nije pružio dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, a u skladu sa članom 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Po mišljenju Ustavnog suda Općinski i Kantonalni sud su za svoje odluke dali jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama sa kojima je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić