Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2818/06 (V. K.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2818/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-2818/06, rješavajući apelaciju Vahide Karahmet, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Karahmet podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-
913/04 od 18. avgusta 2006. godine, i Presuda Općinskog suda u Sarajevu, broj Mal-767/01 od 23. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahida Karahmet (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Kadrija Karahmet iz Sarajeva, podnijela je, 11. oktobra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-913/04 od 18. avgusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-767/01 od 23. februara 2004. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 18. decembra 2006. godine, 5. februara i 6. jula 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-767/01 od 23. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-913/04 od 18. avgusta 2006. godine, apelantica je obavezana da na ime duga isplati JKP „Vodovod i kanalizacija“ (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 296,40 KM sa zakonskim kamatama prema članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate na način kako je pobliže određeno u dispozitivu prvostepene presude.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je predmet spora zahtjev tužitelja da apelantica plati dospjele račune za utrošak vode u periodu od 23. avgusta 1999. godine do 14. jula 2000. godine. Rješavajući predmetni zahtjev prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza koje je cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti utvrdio da je apelantica koristila usluge tužitelja odnosno isporučenu robu u spornom periodu, te da je tužitelj apelantici ispostavio račune na ime obračuna potrošnje vode u ukupnom iznosu od 296,40 KM. Nadalje je utvrđeno da apelantica nije platila navedene račune pozivajući se na netačnost računa odnosno pogrešan zbir kod pojedinih računa kao i pogrešano prikazivanje članova domaćinstva koja koriste vodu, kao i zbog nemogućnost provjere tačnosti računa putem vodomjera, koji se nalazi u stanu porodice Alije Bešić.
4. Općinski sud je utvrdio da su navodi apelantice iz odgovora na tužbu irelevantni za odlučivanje jer je nebitno gdje je postavljen sat vodomjera obzirom da se u stambenim zgradama voda plaća po članu domaćinstva, a na osnovu Zaključka Vlade Kantona Sarajevo od 21. marta 2000. godine, u kome stoji da se daje saglasnost tužitelju da do kraja septembra 2000. godine očitanje vrši sa 5 metara kubnih po članu domaćinstva u kategoriji potrošača (kućni savjeti) u koju spada i apelantica. Utvrđeno je da sporni računi upravo obuhvataju period na koji se odnosi navedeni zaključak Vlade kantona odnosno na period od 1999. godine do 2000. godine. Konstatovano je da iz navedenog zaključka Vlade kantona proizilazi da se plaćanje i obračun potrošnje vode vrši paušalno, pa je nebitno na koji način i ko je vršio očitovanje vodomjera, a na čemu insistira punomoćnik apelantice, kao ni da li je vodomjer bio ispravan ili ne.
5. Iz iskaza sasalušanih svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, a naročito iskaza svjedoka K.A. koji je u navedenom periodu 1999-2000. godine bio rukovodilac naplatne službe i čiji iskaz je sud ocijenio kao objektivan, utvrđeno je da je eventualnu izmjenu broja članova domaćinstva korisnik dužan prijaviti i o istom obavijestiti tužitelja. Sud je našao da apelantica nije dostavila dokaz da je u utuženom periodu obavijestila tužitelja o eventualnoj izmjeni broja članova domaćinstva. Konstatovano je da u spisu postoji obavijest apelantice od 15. oktobra 2001. godine kojom tužitelja obavještava da je umjesto ranije 4 člana povećan broj članova na 6 članova, a iz navedenih računa se vidi da su obračunavana po 4 člana u navedenom domaćinstvu. Nadalje je utvrđeno da apelantica u toku postupka nije dostavila dokaz da je ulagala pismene reklamacije na dostavljene račune a kako bi se eventualno izvršila provjera nadležne službe od strane tužitelja po navedenim reklamacijama. Također je utvrđeno da su netačni navodi da su računi dostavljeni na pogrešno ime, jer se iz računa priloženih po tužitelju vidi da su računi dostavljeni na ime apelantice sa adresom Goruša broj 17. Istaknuto je da je vodomjer postavljen 22. juna 1999. godine, te da je očitanje sata vršeno svakih mjesec dana, što je uobičajeno prema izjavama svjedoka, a što se vidi iz priložene kartice potrošača.
6. Stoga, na osnovu navedenog, a imajući u vidu da apelantica nije dostavila dokaz da je u određenom roku reklamisala navedene račune, kako u pogledu broja članova domaćinstva tako i u pogledu načina obračuna, na šta je imala pravo u roku od 15 dana od dana prijema računa, sud je našao da je zahtjev tužitelja osnovan. Prema tome, kako apelantica po predmetnim računima nije platila dug u iznosu od 296,90 KM sud je apelanticu u smislu odredbe člana 17. Zakona o obligacinim odnosima obavezao na isplatu.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je vrijednost spora u predmetnoj apelaciji 296,40 KM, te da se u smislu odredbe člana 429. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) navedeni spor smatra sporom male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, gdje vrijednost iskazana u novcu ne prelazi iznos od 3.000 KM. Nadalje se sud pozvao na odredbu člana 433. stav 1. ZPP-a kojom je propisano da se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga je sud zaključio da se presuda kojom je završen spor male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako to apelantica čini u žalbi. Međutim i pored toga drugostepeni sud je naveo da suprotno navodima žalbe prvostepeni sud činjenično stanje utvrdio na osnovu dokaza predloženih od strane parničnih stranaka, te pravilno našao da su apelantici ispostavljeni računi, da je apelantica primila račune tužitelja za utrošak pitke vode, ali da za period utuženja nije izvršila plaćanje spornih računa. Nadalje je drugostepeni sud našao utvrđenim da je apelantica tužitelja obavijestila da je došlo do povećanja broja domaćinstva, da se zajedno sa drugim stanarima obraćala tužitelju za izmještanje sata za mjerenje, da su saslušani svjedoci na okolnost mjerenja utroška vode i da su saglasni o načinu mjerenja, reklamaciji, da su ispostavljeni računi pravilni i sl. S tim u vezi, po mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je dao potpunu i pravilnu ocjenu provedenih dokaza, te je pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužitelja dajući za to valjane razloge. Utvrđeno je da je obrazloženje prvostepene presude potpuno i pravilno, kao i da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo.
8. Apelantica navodi povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) i člana 4. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog prava. Ističe da joj zbog nepravilne primjene materijalnog prava nije omogućeno prisustvovanje glavnoj raspravi. Navodi niz nepravilnosti tužitelja prilikom mjerenja utroška vode i ispostavljanje računa. Također i u dopunama apelacije apelantica iznosi tvrdnje kojima potkrepljuje svoje navode u pogledu nepravilnosti rada tužitelja, a na štetu apelantice.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja iprimjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U vezi navedenog Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud u predmetnom postupku proveo dokazni postupak, te na osnovu tako provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio da je apelantica za sporni period koristila usluge tužitelja, koji joj je ispostavio račune za navedeni period, ali da ih apelantica nije platila. Pri tome je sud konstatovao da je apelantica iznosila niz nepravilnosti u radu tužitelja, ali da ničim nije dokazala da je na dostavljene račune tužitelju podnosila pismene reklamacije, kako bi se utvrdile eventualne nepravilnosti, koje je ona iznosila u toku predmetnog postupka. Stoga je Općinski sud primjenjujući odredbu člana 17. ZOO obavezao apelanticu na isplatu spornih računa u iznosu od 296,90 KM. Razamtrajući žalbu apelantice Kantonalni sud je, iako se radilo o sporu male vrijednosti u kojem nije dozvoljeno izjavljivanje žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a što je bio konkretan slučaj, ipak ispitao pravilnost prvostepene presude i sa navedenog aspekta. Ispitujući navedeno Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud na osnovu provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo, te da su navodi apelantice izneseni u žalbi neosnovani. Ustavni sud primjećuje da apelantica u kontekstu nepravilne primjene materijalnog prava navodi da joj nije omogućeno da prisustvuje glavnoj raspravi. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da iz priložene prvostepene presude proizilazi da je ista donijeta u prisustvu punomoćnika tužitelja, a u odsustnosti uredno obavještenog zastupnika apelantice. Ustavni sud nalazi da ovo pitanje apelantica nije pokrenula u svojoj žalbi protiv prvostepene presude, a u kojem slučaju bi takve navode apelantice Kantonalni sud ispitao u smislu odredbe člana 433. stav 1. ZPP-a.
13. Na osnovu navedenog Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Općinski i Kantonalni sud su za svoje odluke dali jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom, kojom je okončan predmetni postupak, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
14. U pogledu ostalih navoda apelacije na koje se apelantica poziva u apelaciji, Ustavni sud konstatuje da apelantica, osim što paušalno navodi da te povrede prava postoje, ne samo da nije ponudila nijednu činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se eventualno moglo utvrđivati njihovo postojanje, nego nije ni obrazložila zbog čega smatra da su joj navedena prava povrijeđena. Obzirom da apelantica uz apelaciju nije uopšte dostavila dokaze ili ukazala na činjenice na osnovu kojih bi navedene povrede prava na koje se poziva učinila vjerovatnim ili mogućim, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju tih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić