Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2940/06 (Š. O.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2940/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-2940/06, rješavajući apelaciju Šefike Omeragić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefike Omeragić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-652/04 od 19. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefika Omeragić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je, 30. oktobra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-652/04 od 19. oktobra 2006. godine. Apelantica je, 2. marta 2007. godine, dopunila apelaciju.
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/1-372-2613/98 od 23. februara 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Minisatrstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-1010/04 od 2. juna 2004. godine, utvrđeno je da je Osman Barakovac bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Mejtaš broj 1/2, vlasništvo Narodne banke Bosne i Hercegovine. Dalje je utvrđeno da je je Vedrana Rončević sunosilac stanarskog prava, te da joj pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Konstatovano je da apelantica koristi predmetni stan na osnovu ugovora o korišćenju stana, broj 03/1-
OH-1-2575/96 od 2. oktobra 1996. godine, te da joj prestaje pravo privremenog korištenja navedenog stana. Apelantica je obavezana da napusti predmetni stan u roku od 15 dana od dana dostavljanje rješenja bez prava na aleternativni smještaj.
3. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu koju je Kantonalni sud odbio Presudom, broj U-652/04 od 19. oktobra 2006. godine.
4. U obrazloženju presude je konstatovano da činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku nije dovedeno u sumnju navodima tužbe. Po mišljenju suda upravni organi su pravilno zaključili da je Vedrana Rončević bila sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, tj. da se radi o licu koje je aktivno legitimisano za podnošenje zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Sud je naveo da navodi tužbe o tome da podnosilac zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, Vedrana Rončević, nije bila u posjedu stana i prije 30. aprila 1991. godine i kada bi bili tačni ne mogu biti osnov negiranja prava imenovanoj na povrat predmetnog stana u posjed nakon smrti nosioca stanarskog prava. Navedeno je sud zaključio uzimajući u obzir činjenicu da je nosilac stanarskog prava, Osman Barakovac, bivši suprug Vedrane Rončević bio alkoholičar i da su bračni odnosi među njima bili trajno i teško poremećeni, te da joj je bivši suprug nezakonito onemogućavao korištenje predmetnog stana. Sud je našao da u konkretnom slučaju Vedrana Rončević, kao sunosilac stanarskog prava, nije mogla izgubiti stanarsko pravo s obzirom da predmetni stan nije napustila dobrovoljno, te da su stoga bez osnova navodi tužbe da ona nije lice iz člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim tsnovima.
5. Dalje je istaknuto da je prema Aneksu VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini jedan od osnovnih ciljeva povratak ljudi u mjesta prebivališta koje su imali 1991. godine, pa prema tome zatečeno stanje na dan 30. april 1991. godine treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi, što je inkorporirano u odredbu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a na što ukazuje i Odluka Ustavnog suda Bosne i Herecgovine, broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine. Po mišljenju Kantonalnog suda upravni organi su pravilno cijenili zahtjev Vedrane Rončević za vraćanje spornog stana sa stanovišta međunarodnih standarda. Utvrđeno je da su upravni organi tumačili Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima na način koji je saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konveciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i u tom smislu cijenili član 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Konstatovano je da je predmetni stan za sunosioca stanarskog prava Vedranu Rončević, na dan 30. april 1991. godine, bio njen dom i predstavljao njenu imovinu pri čemu je bez uticaja činjenica da ona nije bila u posjedu svog doma i imovine jer je u tome onemogućena bez svoje volje.
6. Apelantica se žali da joj povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da se na Vedranu Rončević nisu mogle primjeniti odredbe člana 3. stav 1. i 2. Zakona o napuštenim stanovima. Navodi da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti i jednakosti strana u postupku iz razloga što je sud obavijestio «umješača» koji je prisustvovao sjednici suda, dok je apelantici bilo osporeno prisustvo sjednici. Smatra da je sud u predmetnom postupku bio pristrasan iz razloga jednake nacionalne pristrasnosti sudije, zainteresovanog lica i njegovog advokata.
7. Iz odgovora Kantonalnog suda od 21. novembra 2006. godine proizilazi da je sud svoju odluku sud donio bez prisustvovanja stranaka, nejavno po sudiji pojedincu, u smislu odredbe člana 28. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Istaknuto je da ni jedna stranka u predmetnom sporu nije zatražila da u smislu člana 28. stav 2. Zakona o upravnim sporovima prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava. Okružni sud je naveo da je zainteresovano lice Vedrana Rončevič od strane suda bila obaviještena o predmetnom postupku samo zbog davanja pismenog odgovora na tužbu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud je utvrdio da je u upravnom postupku proveden odgovarajući dokazni postupak i utvrđene relevantne činjenice, za koje činjenice je Kantonalni sud našao da su pravilno utvrđene. Na tako utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je primijenio važeće materijalno-pravnepropise i dao jasno obrazloženje svoje odluke, koje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim. Apelantičine navode o tome da je Kantonalni sud obavijestio zainteresovano lice, koje je prisustvovalo sjednici suda, dok apelantica nije jer nije bila pozvana, Ustavni sud smatra neosnovanim jer iz same osporene presude, a i iz odgovora Kantonalnog suda nesumnjivo proizilazi da je osporena presuda donijeta bez prisustva stranaka. Apelantica osim svojih navoda navedenu trvdnju ničim ne dokazuje. Ustavni sud, takođe, ne nalazi ni da je sama apelantica izričito u tužbi zatražila, u smislu člana 28. st. 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, da se pred Kantonalnim sudom održi javna rasprava na kojoj bi se predmet raspravio u prisustvu apelantice, obzirom da je odredbom navedenog člana u stavu 1. propisano da u upravnim sporovima sud rješava nejavno po sudiji pojedincu ili u sjednici.
12. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica je imala mogućnost da učestvuje u predmetnom postupku predlaže dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).
13. U odnosu na apelanticine navode u pogledu pristrasnosti suda Ustavni sud konstatuje da apelantica osim svojih navoda i mišljenja u vezi pristrasnosti suda ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je sudija Kantonalnog suda bio pristrasan u predmetnom postupku. Navodi apelantice, po mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o nepristrasnosti sudije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost sudije zahtijeva se dokaz konkretne pristrasnosti. Naime, osobna nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati osobnu pristrasnost. Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja sudije, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumjeva da kod odlučivanja da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristrasan, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). Uzimajući u obzir i objektivni kriterij Ustavni sud konstatuje da presuda Kantonalnog suda Ustavnom sudu, pored nepostojanja dokaza o pristrasnosti suda u predmetnoj stvari, ne ostavlja dojam o pristrasnosti sudije.
14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić