Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3093/07 (R. Ž.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3093/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-3093/07, rješavajući apelaciju Ruže Živković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Živković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-U-06-000 564 od 23. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ruža Živković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dračeva, Općina Čapljina, koju zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnijela je, 20. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-U-06-000 564 od 23. oktobra 2007. godine. Apelantica je istovremeno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Kantonalnog suda odnosno rješenja upravnih organa do odluke o apelaciji. Kako je apelantica uz apelaciju dostavila Presudu Kantonalnog suda u kojoj je označen datum donošenja 23. oktobar 2006. godine, Ustavni sud je, 28. novembra 2007. godine, od Kantonalnog suda zatražio fotokopiju izvornika Presude. Kantonalni sud je, 19. decembra 2007. godine, dostavio Rješenje, broj 007-0-U-06-000 564 od 4. decembra 2007. godine, kojim je osporena Presuda ispravljena na način da u zaglavlju i uvodnom dijelu Presude umjesto broja «2006» treba da stoji broj «2007». Konstatirano je da je ispravka sastavni dio Presude od 23. oktobra 2006. godine.
2. Rješenjem Odjela geodetskih i imovinsko-pravnih poslova Općine Čapljina, kao prvostepenog organa (u daljnjem tekstu: opštinski organ uprave), broj 06-474-3/2-99 od 13. juna 2006. godine, u ponovnom postupku, naloženo je apelantici da napusti uzurpirano zemljište pobliže označeno kao u izreci rješenja i sa istog ukloni betonske zidove.
3. Apelantica je protiv navedenog rješenja izjavila žalbu, koju je Uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Uprava) odbila kao neosnovanu svojim Rješenjem, broj 13-III-474-02/99-06 od 14. augusta 2006. godine.
4. U obrazloženju Rješenja je, između ostalog, navedeno da je opštinski organ uprave postupio u skladu sa članom 22. Zakona o uzurpacijama («Službeni list SR BiH», broj 6/78). Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se predmetno zemljište u katastarskim knjigama –operatu vodi kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja Općine Čapljina, dok se u zemljišnim knjigama vodi kao društveno vlasništvo. Nadalje, k.č. 332 (617/1) se od avionskog snimanja, koje je za područje Općine Čapljina izvršeno 1974. godine, a javno izlaganje 1976. godine, vodi na apelantici.Uprava je posebno navela da je apelantica u prvoj žalbi sama istakla da je u posjedu predmetne nekretnine još od 1966. godine. To znači da se u konkretnom slučaju radi o «novoj» uzurpaciji (poslije 8. jula 1955. godine), te je bez uticaja na pravilnost pobijanog rješenja navod apelantice da se u ovom slučaju ne radi o uzurpaciji, nego o vlasništvu, što dokazuje prepisom posjedovnog lista. To što se zemljište vodi u posjedu apelantice dokazuje samo posjed, smatra Uprava, a ne i vlasništvo na predmetnom zemljištu. Činjenica što je apelantica predmetnu parcelu koristila više od trideset godina i za istu plaćala porez je bez uticaja u odnosu na utvrđeno činjenično stanje. Navodi u žalbi apelantice u vezi «molbe za dodjelu zemljišta» nisu predmet ovog postupka u kojem je suština uzurpacija i to «nova» koja se rješava u konkretnom upravnom postupku, dok je dodjela zemljišta predmet drugog - odvojenog postupka.
5. Kantonalni sud je Presudom, broj 007-0-U-06-000564 od 23. oktobra 2006. godine, odbio kao neosnovanu tužbu apelantice protiv Rješenja Uprave, broj 13-III- 474-02/99-06 od 14. augusta 2006. godine. U obrazloženju presude sud se pozvao na član 2. Zakona o uzurpacijama kojim je propisano da se uzurpacijom smatra svako samovlasno zauzimajne, odnosno bespravno držanje zemljišta u društvenoj svojini; član 3. stav 2. Zakona kojim je propisano da se na zemljištima koja su uzurpirana poslije 6. aprila 1941. godine ne priznaje pravo svojine uzurpanta; član 35. stav 2. da će se u slučajevima uzurpacija izvršenih poslije 8. jula 1955. godine provesti upravni postupak i donijeti rješenje primjenom člana 34. istog zakona kojim je propisano da će organ uprave donijeti rješenje kojim će odrediti da je uzurpant dužan napustiti uzurpirano zemljište i ukloniti objekte ako su podignuti na tom zemljištu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ prije donošenja Rješenja od 13. juna 2006. godine održao javnu raspravu na licu mjesta, na kojoj je saslušano više svjedoka, a i apelantica kao stranka, te da je proveden dokaz saslušanjem vještaka geometra. Vještak geometar je u svom nalazu konstatirao da je do promjene posjednika u katastarskim knjigama sa apelantice na Općinu Čapljina došlo na osnovu Rješenja, broj 06-474-1/838-85 od 20. decembra 1985. godine. Navedenim rješenjem je naloženo apelantici, kao uzurpantu da napusti uzurpirano zemljište koje je društvena svojina, koje je uzurpirano oko 1974. godine od strane apelantice. Na Rješenju se nalazi originalni potpis direktora Ž. M. i originalni pečat. U spisu se nalazi i originalna povratnica koja je ovjerena pečatom pošte Višići 10. januara 1986. godine u kojoj je označeno da je navedeno rješenje u ime apelantice primio 10. decembra 1985. godine Ž.Ž., sin apelantice. U odnosu na navode apelantice u tužbi kojim je negirala da je ona ili njen sin primila navedeno rješenje, Sud je konstatirao da je na javnoj raspravi sinu apelantice Ž.Ž. prezentirano isto rješenje i dostavnica, koji je tom prilikom izjavio da on to nije potpisao. Kantonalni sud je naveo da je činjenica da originalno Rješenje od 20. decembra 1985. godine sa originalnom dostavnicom postoji u spisu i da je ono prema nalazu vještaka geometra provedeno u katastarskim knjigama. Prema pravnoj pouci iz navedenog rješenja apelantica je protiv istog mogla izjaviti žalbu Republičkom sekretarijatu za finansije - Republičkoj upravi za imovinsko-pravne poslove u Sarajevu u roku od petnaest dana od dana prijema rješenja. Međutim, apelantica protiv navedenog rješenja nije podnijela žalbu, pa je isto postalo konačno. Ukupna površina uzurpiranog zemljišta koje je apelantica dužna napustiti temeljem Rješenja od 13. juna 2006. godine odgovara u potpunosti površini od 368m2, koja je označena u rješenju od 20. decembra 1985. godine, s tim što je u Rješenju od 20. decembra 1985. godine navedeno da je predmetna parcela odgrađena žičanom ogradom, a u Rješenju od 13. juna 2006. godine je naloženo apelantici da ukloni betonske zidove. Sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da je konačnim rješenjem tadašnjeg nadležnog organa utvrđeno da je apelantica oko 1974. godine uzurpirala sporno zemljište, te su organi uprave pravilnom primjenom člana 35. stav 2. Zakona o uzurpacijama proveli upravni postupak uz pravilnu primjenu Zakona o upravnom postupku i donijeli odgovarajuća rješenja pravilnom primjenom člana
34. Zakona o uzurpacijama.
6. Apelantica u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda ovih prava se sastoji u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. To se odnosi na okolnosti da «iskazi svjedoka iako krucijalni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i pravilnu primjenu materijalnog prava nisu bili cijenjeni kao dokaz, niti postoji dokaz na okolnost autentičnog potpisa o prijemu Rješenja iz 1985. godine za koje nije znala. Navodi iz osporene presude su proizvoljni i nisu zasnovani na dokazima u spisu, čak šta više u potpunoj su suprotnosti tim dokazima. Predmetnim postupkom je povrijeđeno moje pravo na imovinu, jer sam ja tražila da mi se prizna pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini po osnovu uzurpacije, koju koristim za zasade i ispašu. Ja se bukvalno istjerujem sa svoje nekretnine koju moja porodica i ja koristimo u kontinuitetu još od 1935. godine.» Apelantica je naglasila da je protiv osporene Presude Kantonalnog suda podnijela Vrhovnom sudu Federacije BiH i zahtjev za vanredno preispitivanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku prvostepeni organ uprave proveodokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjeni odgovarajući materijalno-pravni propisi. Razmatrajući apelantičinu žalbu Uprava je, kao drugostepeni organ, ocijenila da je opštinski organ uprave u ponovnom postupku pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Odlučujući o apelantičinoj tužbi Kantonalni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenim postupcima utvrdio da je materijalno pravo pravilno primjenjeno. Organi uprave i sud su za svoje odluke dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud konstatira da je apelantica zajedno sa svojim punomoćnikom aktivno učestvovala u predmetnom postupku na tri nadležne instance pri čemu su ispitani svi njeni navodi, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Apelantica je u predmetnom postupku imala priliku tražitiprovjeru vjerodostojnosti postojećih dokaza kao i izvođenje svih novih za koje je smatrala da su relevantni za odlučenje u konkretnom postupku raspravljanaja imovinskih odnosa nastalih uzurpacijom zemljišta. Naime, nesporno je utvrđeno da se radi o uzurpaciji odnosno bespravnom držanju zemljišta u društvenoj svojini od strane apelantice, te je u tom smislu primijenjen Zakon o uzurpacijama.
11. Razmatrajući apelantičine navode Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetuapelantice, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije odnosno da je došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, nije neophodno razmatrati zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić