Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-602/08 (S. L.)

Odluka donesena 14. 07. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-602/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-602/08, rješavajući apelaciju Spasoja Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spasoja Lukića, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Doboju broj P-441/2001 od 18. decembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Spasoje Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je, 21. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-441/2001 od 18. decembra 2003. godine.

2. Prema stanju spisa, apelant je 20. avgusta 2001. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Opštine Doboj radi naknade štete. Osnovni sud je rješenjem broj P-441/2001 od 18. decembra 2003. godine, utvrdio da je apelant povukao tužbu u predmetnoj pravnoj stvari jer ga je o tome obavijestio punomoćnik apelanta svojim podneskom od 16. decembra 2003. godine, zbog čega je odlučio kao u dispozitivu rješenja na osnovu člana 59. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske. U uvodu rješenja je navedeno da apelanta zastupa Dragan Rulofs, advokat iz Žabljaka-Usora, dok je u pouci o pravnom lijeku navedeno da je protiv tog rješenja dozvoljena žalba Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) u roku od 30 dana od dana prijema prepisa rješenja.

3. Prema informacijama koje je dostavio Osnovni sud, apelant je 5. juna 2006. godine, podnio zahtjev za ponavljanje predmetnog postupka i zahtjev za povrat u pređašnje stanje, ali su zahtjevi rješenjem tog suda od 7. juna 2006. godine vraćeni na ispravku, jer apelant nije naveo razloge zbog kojih podnosi zahtjev za povrat u pređašnje stanje i zahtjev za ponavljanje postupka.

4. S obzirom da apelant po nalogu suda nije uredio zahtjeve, koji se, prema njegovim navodima, smatraju prijedlogom za ponavljanje postupka, Osnovni sud sud je prema dostavljenim informacijama, rješenjem od 3. jula 2006. godine, odbacio prijedlog za ponavljanje postupka, da bi apelant protiv tog rješenja podnio žalbu Okružnom sudu, koji je rješenjem broj 013-0-Gž-06-000- 602 od 13. februara 2007. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. Osnovni sud je naveo da je apelant tražio ponavljanje postupka navodeći da je punomoćnik koji ga je zastupao u tom predmetu povukao tužbu bez njegove saglasnosti, ističući da nije ovlastio to lice za zastupanje u predmetnom postupku. Međutim, iz zapisnika sačinjenog pred prvostepenim sudom na ročištu od 1. februara 2002. godine, Osnovni sud je utvrdio da je apelant na tom ročištu izjavio da opunomoćuje Dragana Rulofsa, advokata iz Žabljaka-Usora da ga zastupa u konkretnom predmetu, a da je taj punomoćnik naknadno, i to podneskom od 16. februara 2003. godine, obavijestio sud da povlači tužbu u predmetnoj pravnoj stvari, zbog čega je i doneseno osporeno rješenje.

6. Apelant je naveo u apelaciji da je podnio dvije tužbe koje su spojene u jedan predmet i evidentirane pod brojem P-441/01, ali da je tužbu povuklo neovlašteno lice odnosno lice koje nije imalo validnu punomoć da ga zastupa u tom predmetu, a da je za to saznao tek 21. februara 2008. godine. Apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Apelant se žali da je rješenjem Osnovnog suda broj P-441/2001 od 18. decembra 2003. godine, kojim je utvrđeno da je povukao tužbu u predmetnom parničnom postupku, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad.

10. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio prijedlog za ponavljanje predmetnog parničnog postupka, ali je taj prijedlog odbačen rješenjem Osnovnog suda od 3. jula 2006. godine, potvrđenim rješenjem Okružnog suda od 13. februara 2007. godine. Međutim, iz dosadašnje sudske prakse Ustavnog suda i organa bivše Evropske komisije za ljudska prava slijedi da zahtjevi za ponavljenje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka. Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-49/03 od 17. marta 2004. godine, i bivša Evropska komisija za ljudska prava, presuda G.protiv SR Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35).

11. Dakle, u pogledu pitanja prijedloga za ponavljanje postupka, Ustavni sud zaključuje da je apelant koristio neefikasan pravni lijek, čijim korištenjem se ne prekida predviđeni rok od 60 dana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, jer ovaj prijedlog očigledno nije imao uspjeha. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije podnio žalbu protiv osporenog rješenja Osnovnog suda broj P-

441/2001 od 18. decembra 2003. godine, koja, za razliku od prijedloga za ponavljanje postupka, predstavlja efikasan pravni lijek koji je apelant bio dužan da iscrpi prije obraćanja Ustavnom sudu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-602/08 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio