Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-788/08 (M., G. i Z. J.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-788/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-788/08, rješavajući apelaciju Milije Jokić, Gorana Jokića i Zorana Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milije, Gorana i Zorana
Jokić, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 518 od 4. januara 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Milija, Goran i Zoran Jokić, (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su, 10. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 518 od 4. januara 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
149/01 od 22. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-376/04 od 9. februara 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, te Đure Jokića i Zore Jokić, kojim su tražili da se obaveže tuženi ODJKP „Vodovod i kanalizacija“ Novi Grad da svakom od njih isplati iznos od po 8.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete nastale uslijed smrti člana porodice, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. Apelanti, te Đuro Jokić i Zora Jokić su protiv presude Okružnog suda broj GŽ-376/04 od 9. februara 2007. godine izjavili reviziju koja je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 518 od 4. januara 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu Zakon o parničnom postupku) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, pri čemu se, prema članu 316. stav 2. istog zakona, kao vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Nadalje, navedeno je da je stavom 3. člana 237. pomenutog zakona propisano da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je zaključio da su u predmetnoj parnici tužioci (apelanti, te Đuro Jokić i Zora Jokić) obični formalni aktivni suparničari u smislu člana 362. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, jer su jednom tužbom svaki za sebe tražili isplatu određenog novčanog iznosa (8.000,00 KM) na ime naknade nematerijalne štete, pa se u konkretnom slučaju za ocjenu dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude za svakog suparničara, a ne zbir postavljenih odnosno odbijenih tužbenih zahtjeva tužilaca. Vrhovni sud je konstatovao da pojedinačna vrijednost glavnih zahtjeva tužilaca koji su odbijeni pravosnažnom presudom koja se osporava revizijom ne prelazi ne prelazi cenzus propisan članom 237. stav. 2. Zakona o parničnom postupku, te je ocijenio da odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. istog člana, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 247. Zakona o parničnom postupku.
4. Apelanti se žale da je rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog bitne povrede čl. 316, 318. i 362 Zakona o parničnom postupku. Naime, apelanti smatraju da su materijalni suparničari u predmetnom parničnom postupku i da se vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju trebala odrediti zbirom svih njihovih zahtjeva, jer se ti zahtjevi zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Apelanti se žale da im je Vrhovni sud uskratio pravo na pristup sudu u revizionom postupku svojim arbitrarnim tumačenjem relevantnih odredbi o dozvoljenosti revizije, s obzirom da je utvrdio da su formalni a ne materijalni suparničari. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je jedna od osnovnih karakteristika formalnih suparničara mogućnost da samostalno disponiraju svojim tužbenim zahtjevom, odnosno mogućnost vođenja postupka isključivo u svoje ime, te da činjenica da njihove „radnje ili propuštanja ne koriste niti štete drugim suparničarima (član 365. Zakona o parničnom postupku), a nadležni sud može različito odlučiti za pojedine formalne suparničare.
8. Dovodeći u vezu prethodnu tačku ove odluke sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud pravilno utvrdio da su apelanti formalni suparničari u predmetnom parničnom postupku iz razloga što su jednom tužbom svaki za sebe tražili isplatu određenog novčanog iznosa (8.000,00 KM) na ime naknade nematerijalne štete, te što su svaki ponaosob, mogli samostalno disponirati svojim tužbenim zahtjevom a da to nebi štetilo ostalim suparničarima. Takođe, Ustavni sud naglašava da je formalno suparničarstvo pravni institut, koji ima za cilj, prije svega, da se postupak vodi na što ekonomičniji način. Ta činjenica, međutim, ne bi smjela da se zloupotrijebi u pogledu korištenja pravnih lijekova, te da se zaobiđe zabrana izjavljivanja revizije ukoliko jedna ili više stranaka ne ispunjava imovinski zakonski cenzus od 10.000 KM. Drugim riječima, niti tužioci niti tuženi ne smiju zloupotrijebiti činjenicu da u konkretnom slučaju nastupaju jednom tužbom kao formalni suparničari, tj. da je protiv tuženog pokrenuta jedna parnica od strane formalnih suparničara. Da su apelanti nastupali pojedinačno, što je procesno bilo moguće, niti pojedini tužioci niti tuženi ne bi imali pravo na izjavljivanje revizije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-2683/07 od 14. februara 2008. godine, stav 7.)
9. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelanti nisu u pravu kada je su tvrdili da je Vrhovni sud uskratio pravo na pristup sudu u revizionom postupku svojim arbitrarnim tumačenjem relevantnih odredbi o dozvoljenosti revizije. Samim tim, zadnji efektivan pravni lijek bila je žalba drugostepenom sudu, a konačna odluka, u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova, presuda Okružnog suda broj GŽ-376/04 od 9. februara 2007. godine. S obzirom na to da je ta presuda Okružnog suda uručena apelantima, u svakom slučaju, prije nego što je Vrhovni sud 4. januara 2008. godine donio reviziono rješenje, apelacija je Ustavnom sudu podnesena 10. marta 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili presudu Okružnog suda broj GŽ-376/04 od 9. februara 2007. godine.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelanti podnesu apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić