Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1423/08 (T. Z.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1423/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 1423/08, rješavajući apelaciju Teodora Zahorodnija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Teodora Zahorodnija podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Rev-08-000 101 od 12. marta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-000 145 od 26. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000 239 od 8. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Teodor Zahorodni (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 14. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 101 od 12. marta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-000 145 od 26. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000 239 od 8. decembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000 239 od 8. decembra 2006. godine odbačena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da su Rješenja Opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-111-117/05 od 20. aprila 2005. godine i broj 01-111-117/05 od 20. aprila 2005. godine nezakonita i da se utvrdi pravo na ravnopravnost kod ostavarivanja prava po osnovu rada i prava na pošten i pravilan tretman u kadrovskoj politici. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju svoje presude Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom da je apelant 5 maja 2005. godine od strane tužene obaviješten da su na radna mjesta za koje je apelant konkurisao izabrana druga lica, a da je tužbu sudu podnio 17. maja 2006. godine, sud je zaključio da je predmetna tužba neblagovremena, budući da je podnesena po proteku roka od jedne godine od saznanja apelanta za povredu prava iz radnog odnosa.
3. Okružni sud, odlučujući o žalbi apelanta protiv Presude Osnovnog suda broj 072-0-P-
06-000 239 od 8. decembra 2006. godine, donio je Presudu broj 011-0-Ž-000 145 od 26. septembra 2007. godine kojom je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-000 145 od 26. septembra 2007. godine apelant je uzjavi reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 101 od 12. marta 2008. godine odbacio reviziju apelanta kao nedozvoljenu.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili apelantovu tužbu kao neblagovremenu u skladu sa odredbama člana 105. Zakona o radu. Dakle, pobijanim odlukama redovnih sudova nije meritorno odlučeno o apelantovoj tužbi radi zaštite prava iz radnog odnosa, već je ista odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić