Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2250/07 (D.o.o. «Novošped» Tuzla)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2250/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 2250/07, rješavajući apelaciju d.o.o. «Novošped» Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. «Novošped» Tuzlapodnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj Uvl-5/07 od 4. juna 2007. godine i presude, broj U-1281/05 od 27. februara 2007. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Banja Luka, broj 01/4-UP/II-2269/05 od 6. oktobra 2005. godine, i rješenja Regionalnog centra Banja Luka, broj 03/4-2/I-UP-
78/04 od 25. maja 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. D.o.o. «Novošped» Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Uvl-5/07 od 4. juna 2007. godine, presude Suda BiH, broj U-1281/05 od 27. februara 2007. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava), Banja Luka, broj 01/4-UP/II-2269/05 od 6. oktobra 2005. godine, i rješenja Regionalnog centra Banja Luka (u daljnjem tekstu: Regionalni centar), broj 03/4-2/I-UP-78/04 od 25. maja 2005. godine.
2. Regionalni centar donio je rješenje, broj 03/4-2/I-UP-78/04 od 25. maja 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Uprave, broj 01/4-UP/II-2269/05 od 6. oktobra 2005. godine, a kojim je apelant obavezan da na ime manje plaćene carine i drugih uvoznih dažbina za uvezenu robu, plati iznos od 25.258 KM.
3. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH protiv rješenja Uprave, broj 01/4-UP/II-2269/05 od 6. oktobra 2005. godine.
4. Sud BiH donio je presudu, broj U-1281/05 od 27. februara 2007. godine, kojom je tužbu apelanta odbio. Sud BiH je obrazložio da su, pravilnom primjenom člana 23. u vezi sa članom 233. Carinskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, carniski organi pravilno zaključili da je apelant kao ovlašteni špediter, unio robu u carinsko područje Federacije Bosne i Hercegovine, pa je zbog toga dužan da sprovede sve carinske radnje, stavi robu u postupak carinjenja i plati carinu, tj. da apelant ima položaj carinskog obveznika u smislu citiranog Zakona, te da je neosnovan prigovor apelanta da se u konkretnom slučaju radilo o uvozu robe humanitarnog karaktera i da, stoga, nije carinski obveznik.
5. Rješavajući po zahtjevu apelanta za preispitivanje presude Suda BiH, broj U-1281/05 od 27. februara 2007. godine, Sud BiH donio je presudu, broj Uvl-5/07 od 4. juna 2007. godine, kojim je njegov zahtjev odbio. Sud BiH je naveo da je osporena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni zakona, te da u postupku nije počinjena povreda pravila postupka koja bitno utiče na zakonitost rješenja.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je neosnovano utvrđena obaveza plaćanja carine i drugih fiskalnih obaveza, jer je uvozio robu humanitarnog karaktera na bazi sporazuma između Bosne i Hercegovine i UNHCR-a.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Ustavni sud prvenstveno konstatira da su osporene odluke, kojim je apelant obavezan da izvrši uplatu carina na uvezenu robu, zasnovane na odredbama Carinskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati carine, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Kako se, dakle, u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Carinskog zakona, te kako ništa ne ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o zloupotrebi prava, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa žalbenim navodima apelanta u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. (vidi Ustavni sud, odluka broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluke o dopustivosti, br. AP-669/03, od 17. marta 2004. godine i AP-652/08 od 3. aprila 2008. godine). Shodno tome, a budući da je apelantova obaveza na uplatu carine zasnovana na relevantnim odredbama Carinskog zakona, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na zloupotrebu prava, Ustavni sud zaključuje da se i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić