Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2449/06 («Bosnia hoteli i restorani» d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2449/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i H Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, ercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 2449/06, rješavajući apelaciju «Bosnia hoteli i restorani» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Bosnia hoteli i restorani» d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-897/04 od 16. maja 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Pž-155/03 od 24. avgusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ps-389/02 od 9. aprila 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. «Bosnia hoteli i restorani» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-897/04 od 16. maja 2006. godine, Presude Vrhovnog suda broj Pž-155/03 od 24. avgusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Ps-389/02 od 9. aprila 2003. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj Ps-389/02 od 9. aprila 2003. godine obavezan je apelant da Općini Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 32.075,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. jula 2002. godine pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.422,00 KM, sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na troškove parničnog postupka tužitelj je odbijen.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv Presude Kantonalnog suda broj Ps-389/02 od 9. aprila 2003. godine Vrhovni sud je donio Presudu broj Pž-155/03 od 24. avgusta 2004. godine kojom je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Protiv Presude Vrhovnog suda broj Pž-155/03 od 24. avgusta 2004. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Rev-897/04 od 16. maja 2006. godine odbacio reviziju apelanta. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 371. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98 i 3/99) kojima je propisano da revizija nije dopuštena ako je izjavljena od osobe koja nije ovlaštena za njeno izjavljivanje. Sud je naveo da je reviziju za apelanta izjavio Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, kao apelantov punomoćnik. Budući da za tu parničnu radnju, prema stanju u spisu predmeta, nije imao punomoć, sud je naveo da je Rješenjem broj Rev-897/04 od 14. februara 2006. godine pozvao istog da u roku od osam dana priloži punomoć, uz napomenu da će se u slučaju nepostupanja revizija odbaciti kao nedopuštena. S obzirom da u ostavljenom roku punomoć nije dostavljena sud je zaključio da je revizija izjavljena od neovlaštene osobe, te je primjenom odredbi člana 374. ZPP reviziju odbacio kao nedopuštenu.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant navodi da je u spisu predmeta postojala punomoć za advokata Mirsada Sipovića data od strane apelanta za zastupanje u predmetnom parničnom postupku, da je u pitanju parnična punomoć na osnovu koje je punomoćnik, između ostalog, ovlašten i za podnošenje pravnih lijekova, te da je Vrhovni sud nezakonito postupio kada je odbacio izjavljenu reviziju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 364. stav 1. ZPP propisano da protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od od dana dostave prijepisa presude. Stavom 2. citiranog člana je propisano da revizija nije dopuštena u radnim i imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000,00 KM. S obzirom da je u konkretnom slučaju vrijednost spora pobijanog dijela pravosnažne presude 32.075,24 KM Ustavni sud zapaža da je revizija u ovom slučaju djelotvoran pravni lijek koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.
9. U konkretnom slučaju punomoćnik apelanta je protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-897/04 od 16. maja 2006. godine odbacio kao nedopuštenu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-897/04 od 14. februara 2006. godine naložio punomoćniku apelanta da u roku od osam dana dostavi punomoć za zastupanje apelanta, uz napomenu da će u slučaju nepostupanja revizija biti odbačena. Budući da punomoćnik apelanta nije dostavio traženu punomoć u ostavljenom roku Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-897/04 od 16. maja 2006. godine odbacio reviziju apelanta kao nedopuštenu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je punomoćnik apelanta, ukoliko je smatrao da punomoć postoji u spisu predmeta i da ista važi i za izjavljivanje reviziji, bio u obavezi da se o tome izjasni u roku koji mu je odredio Vrhovni sud. Međutim, i pored napomene Vrhovnog suda da će u slučaju nedostavljanja punomoći revizija biti odbačena, punomoćnik apelanta nije odgovorio, što je za posljedicu imalo odbacivanje revizije. Iz naprijed navedenog proizlazi da apelant protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu nije izjavio reviziju, te samim tim nije iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu, kako bi došao do konačne odluke, koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić