Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-305/08 (S. M.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-305/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 305/08, rješavajući apelaciju Svetislava Marjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svetislava Marjanovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-07-
001346 od 23. novembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj 032-0-P-06-00 1101 od 30. maja 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Svetislav Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-07-001346 od 23. novembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 032-0-P-06-00 1101 od 30. maja 2007. godine.
2. Rješenjem Minstarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP TK), broj 08-02/2-04.8-1646/01 od 7. augusta 2002. godine, apelantu je utvrđena naknada štete u iznosu od 1.828,00 KM za oduzeti lovački karabin, i 160,00 KM za snajper, koji mu je privremeno izuzet 22. juna 1992. godine, za potrebe ovog Ministarstva, te je određeno da će iznos od 1.988,00 KM apelantu biti naknađen u skladu sa članom 6. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine FBiH» broj 43/01). U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je ovo rješenje konačno i protiv njega nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor tužbom kod Kantonalnog suda u roku od 30 dana od dana dostavljanja ovog rješenja.
3. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja MUP TK od 7. augusta 2002. godine, koju je Kantonalni sud, rješenjem broj U-188/02 od 31. oktobra 2002. godine, odbacio.
4. Presudom Općinskog sudu, broj P-2682/2002 od 30. aprila 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se MUP TK kao prvobitno označen tuženi obaveže apelantu, kao vlasniku za privremeno oduzeto oružje tokom rata, lovački karabin i snajper, isplati iznos na ime naknade štete od 6.000,00 KM kao i da naknadi troškove postupka, međutim, rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-977/04 od 16. maja 2006. godine, ukinuta je presuda Općinskog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, u smislu odredbe člana 227. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom da je kao tuženi označen MUP TK koji nema stranačku sposobnost.
5. Rješenjem Općinskog suda, broj 032-0-P-06-00 1101 od 30. maja 2007. godine, odbačena je apelantova tužba u ovoj pravnoj stvari, te je tuženi Tuzlanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova TK, odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. U obrazloženju rješenja navedeno da iz podataka u spisu proizilazi da je apelant za rješenje od 7. augusta 2002. godine kojim je utvrđena naknada štete za oduzeto a nestalo oružje, a kojom odlukom apelant nije bio zadovoljan, očito saznao prije 31. oktobra 2002. godine kada je doneseno rješenje kojim je odlučeno o tužbi apelanta kojom je pokrenuo upravni spor, pa kada bi se uzelo da je za navedeno rješenje saznao 31. oktobra 2002. godine, odnosno, donošenjem rješenja Kantonalnog suda, broj U-188/02, kojim je tužba apelanta odbačena, to je od dana saznanja pa do pokretanja postupka u ovoj pravnoj stvari kod redovnog suda, odnosno, do podnošenja tužbe 23. decembra 2002. godine, protekao rok od 30 dana propisan odredbom člana 89. stav 4. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane («Službeni list RBiH» broj 19/92, u daljnjem tekstu: Uredba). Po ocjeni ovog suda, u međuvremenu pokrenuti upravni spor kod Kantonalnog suda u kojem je apelant osporavao zakonitost rješenja o utvrđivanju naknade štete za oduzeto i nestalo oružje od 7. augusta 2002. godine, ne moze uticati na blagovremenost tužbe apelanta u ovoj pravnoj stvari i pored toga što je rješenjem MUP-a TK od 7. augusta 2002. godine data apelantu takva uputa, odnosno, uputa da pokrene upravni spor, jer apelanta pokretanjem upravnog spora nije sprečavalo da pokrene postupak kod redovnog suda za ostvarivanje naknade štete kako je to izričito propisano odredbom člana 89. stav 4. navedene Uredbe. Nadalje, odredbom člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP decidno je propisano da će sud rješenjem tužbu odbaciti ako utvrdi da je tužba podnesena neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe, pa po ocjeni ovog suda rok za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari nije se mogao produžiti ni pogrešnom uputom iz navedenog rješenja, a kako to proizilazi iz člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP u vezi sa članom 89. stav 4. navedene Uredbe. Pogrešnim uputama stranka ne može ostvariti više prava nego što joj po zakonu pripada.
6. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-07-001346 od 23. novembra 2007. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 30. maja 2007. godine, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rok iz člana 89. stav 4. Uredbe strogi prekluzivni rok materijalnog prava, čijim protekom se gubi samo pravo koje se u tom roku moglo ostvarivati, a ovakav rok se ni na koji način ne može produživati. Dalje je navedeno da ne stoje žalbeni navodi kojima on nastoji izdejstovati produženje roka od 30 dana za podnošenje tužbe nadležnom parničnom sudu radi naknade štete, pa tako i njegovi navodi da mu je rok za podnošenje ove tužbe, u smislu stava Kantonalnog suda izraženog u rješenju broj U-188/02 od 31. oktobra 2002. godine, tekao tek od dana prijema tog rješenja donesenog u upravnom postupku, tj. od 28. novembra 2002. godine, jer parnični sud u postupku nije vezan navodima obrazloženja iz odluke upravnog suda, a pogotovu kada se radi o prekluzivnom roku za ostvarivanje prava, kojeg ni sud nije ovlašten produžiti, niti se upuštati u ispitivanje opravdanosti razloga propuštanja takvog roka.
7. Apelant se žali da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, slijedeći pogrešnu pravnu pouku iz rješenja MUP TK, broj 08-02/2-
04.8-1646/01 od 7. augusta 2002. godine, apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv navedenog rješenja kao konačnog upravnog akta, koja je odbačena rješenjem broj U-188/02 od 31. oktobra 2002. godine. Apelant je zatim 23. decembra 2002. godine pokrenuo parnični postupak radi naknade štete, međutim, Općinski sud je rješenjem, broj 032-0-P-06-00 1101 od 30. maja 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-07-001346 od 23. novembra 2007. godine, odbacio apelantovu tužbu, uz obrazloženje da je apelant tužbu podnio nakon proteka prekluzivnog roka iz člana 89. stav 4. Uredbe, kojim je propisano da vlasnik sredstava koji nije zadovoljan odlukom nadležnog organa korisnika sredstava koji je sredstvo koristio može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti postupak kod nadležnog redovnog suda za ostvarivanje naknade štete. Sudovi u parničnom postupku su smatrali da na blagovremenost tužbe ne može uticati činjenica da je apelantu u predmetnom rješenju MUP TK data pogrešna uputa o pravnom lijeku, jer apelanta pokretanje upravnog spora nije sprečavalo da pokrene parnični postupak u skladu sa članom 89. stav 4. Uredbe.
11. Ustavni sud zapaža da efektivni pravni lijek koji je apelantu bio na raspolaganju je tužba nadležnom redovnom sudu radi pokretanja parničnog postupka. Pri tome, apelant ne treba da snosi posljedice pogrešne pravne pouke, date u navedenom rješenju, ali ni činjenica da je takva pouka data, ne može uspostaviti stvarnu nadležnost Kantonalnog suda za rješavanje u konkretnom slučaju. Pozivajući se na vlastitu praksu u sličnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da u pravilu, u slučaju pogrešno date pravne pouke u odlukama koje se mogu pobijati nekim od propisanih pravnih lijekova, zainteresovane stranke su u obavezi koristiti propisane pravne lijekove, a ne one koji su navedeni u pogrešnoj pouci (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-309/04, od12. aprila 2005. godine, tačka 12). Prema tome, apelant je bio dužan da podnese tužbu nadležnom redovnom sudu radi pokretanja parničnog postupka, što je i učinio, međutim, nakon proteka roka iz člana 89. stav 4. Uredbe. Kako apelant nije postupio prema navedenim zakonskim odredbama Općinski sud je tužbu apelanta odbacio iz formalnih razloga, kao nedopuštenu, što je potvrdio i Kantonalni sud, ne raspravljajući o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete.
12. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije podnio tužbu u roku 30 dana od dana prijema predmetnog rješenja MUP TK, kako je to propisano članom 89. stav 4. Uredbe. Stoga, da bi se raspravilo pitanje zakonitosti osporenih rješenja, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu parničnom sudu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, nepodnošenjem tužbe u zakonskom roku, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić