Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-592/08 (Đ. i A. A.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-592/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 592/08, rješavajući apelaciju Đemile i Armina Arnauta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đemile i Armina Arnauta podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Bihaću, broj K 228/98 od 16. decembra 1999. godine, zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đemile i Armina Arnauta podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-792/04 od 18. juna 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Đemila i Armin Arnaut (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, podnijeli su 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-792/04 od 18. juna 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), K broj 228/98 od 16. decembra 1999. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj K-929/97 od 27. marta 1998. godine, Ferid Kunić, Sabir Kurtović i Rasim Topić su oglašeni krivim zbog krivičnog djela iz člana 177. stav 4. u vezi sa članom 172. stav 4. KZ RBiH, i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po četiri mjeseca, te su im oduzeti predmeti – automatske puške, međutim, rješenjem Kantonalnog suda, broj Kž-59/98 od 11. septembra 1998. godine, ukinuta je presuda Općinskog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
3. Rješenjem Općinskog suda, K broj 228/98 od 16. decembra 1999. godine, obustavljen je krivični postupak protiv Ferida Kunića i dr. zbog krivičnog djela iz člana 308. Krivičnog zakona, određeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret suda, a oštećeni je sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu. Rješenje je postalo pravosnažno 24. januara 2000. godine.
4. Presudom Općinskog suda, broj P-556/98 od 14. maja 2004. godine, obavezan je Unsko-sanski kantona za Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da apelantima nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima preciziranim u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. Stavom tri izreke presude apelanti su oslobođeni plaćanja troškova parničnog postupka po osnovu sudske takse, a stavom četiri izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na tužene Bosnu i Hercegovinu, Federaciju Bosne i Hercegovine, Ferida Kunića, Sabira Kurtovića i Rasima Topića.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj GŽ-792/04 od 18. juna 2007. godine, uvažena je žalba trećetuženog, presuda Općinskog suda od 14. maja 2004. godine preinačena i tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog odbijen. U uvodu presude je naznačeno da je vrijednost spora 220.485,00 KM.
6. Apelanti nisu izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda, smatrajući da bi isto bili nesvrsishodno i dovelo do daljnjeg odugovlačenja postupka koji se vodi preko 16 godina.
7. Apelanti se žale da im je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
9. U pogledu navoda apelanata da im je Rješenjem Općinskog suda, K broj 228/98 od 16. decembra 1999. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se navedenim odredbama priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega. U konkretnom predmetu, postavlja se pitanje uživaju li apelanti zaštitu prava na pravično suđenje u okviru člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, s obzirom na predmet osporenog postupka i sadržaj apelacije.
10. Rješenjem Općinskog suda, K broj 228/98 od 16. decembra 1999. godine, obustavljen je krivični postupak protiv Ferida Kunića i dr. zbog krivičnog djela iz člana 308. Krivičnog zakona, određeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret suda, a oštećeni je sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
11. Član 6. Evropske konvencije, garantuje pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv» nekog lica. Ako se ne radi o utvrđivanju građanskog prava apelanta, nego samo o pravu da se krivično gone treća lica, radi njihovog kažnjavanja za određeno krivično djelo, član 6. Evropske konvencije se, u principu, ne primjenjuje (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine).
12. Iz ovoga proizilazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana 6. Evropske konvencije u postupku u kojem se apelanti ne žali na sudsku odluku o njihovoj krivici, već su apelanti nezadovoljni odlukom suda kojom se pravosnažno okončao krivični postupak protiv drugih osoba. Stoga, slijedi da je apelacija u ovom dijelu u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U pogledu parničnog postupka, zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
15. U konkretnom slučaju apelanti su protiv presude Kantonalnog suda, broj GŽ-792/04 od 18. juna 2007. godine, s obzirom da vrijednost predmeta spora iznosi 220.485,00 KM, prema članu 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06) mogli izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Propustom da izjave reviziju protiv presude Kantonalnog suda apelanti su se lišili mogućnosti da dođu do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja od strane Ustavnog suda.
16. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić